Ovog proljeća bili smo svjedoci iznimne ratnohuškačke retorike na liniji Pjongjang-Washington. Neprestane prijetnje ratom, odmazdom i uništenjem bile su na vrlo visokoj razini tjednima. Masovni svjetski mediji stvorili su atmosferu straha i panike u kojoj nije pitanje hoće li se rat dogoditi, već je pitanje kada. Slično je bilo 2013. i 1994. Međutim, do rata nije došlo. (Vidi: 10 razloga zašto Trump nikada neće napasti Sjevernu Koreju) Narod u Južnoj Koreji nije ni trepnuo na prijetnje sa Sjevera već je nastavio uobičajenim ritmom mirnodopskog života.
Premda je vjerojatnost vrlo mala, treba se zapitati kako bi izgledao Korejski rat II ako bi nekim neočekivanim preokretom do njega ipak došlo. Perspektive takvog rata nisu nimalo dobrodošle. Štoviše, svi se možemo moliti Bogu da do rata na Korejskom polutoku ne dođe jer bi posljedice bile užasne za Daleki istok, ali i cijeli svijet.
Dovoljno je pogledati u povijest da se zaključi da novi rat ne bi donio ništa dobro. Korejski rat između 1950. i 1953. bio je fatalno smrtonosan. Broj američkih borbenih žrtava iznosio je 33 651, uz skoro tri tisuće neborbenih žrtava. Južna Koreja pretrpjela je gubitke od 373 599 poginulih civila i 137 899 poginulih vojnika. Sjeverna Koreja je imala oko 215 000 ubijenih vojnika i 303 000 ranjenih. Kina je izgubila između 132 000 i 400 000 vojnika, uključujući i jednog sina Mao Ce-tunga. Ujedinjeno Kraljevstvo, Kanada, Turska, Australija i drugi saveznici imali su zajedno između tri do četiri tisuće mrtvih. Oko dva milijuna Korejaca, uključujući civile, izgubilo je život zbog rata. Uz velike ljudske gubitke rat je na Korejskom poluotoku uzrokovao i masovna razaranja. Rat je koštao SAD oko 20 milijardi dolara, a Kinu 2.5 milijarde $.
Prije ratnih scenarija treba promotriti snagu zaraćenih strana. Posljednjih desetljeća američke intervencije događale su se u državama čije vojske nikako nisu mogle parirati američkoj. Sjevernokorejska vojska nije slaba. Američka intervencija na Korejskom poluotoku ne bi mogla polučiti jednak rezultat kao recimo u Iraku. Npr. Snage za specijalne operacije Korejske narodne armije nisu ni izbliza slabe poput Saddamove Republikanske garde koja je brzo poražena. Specijalne trupe, njih oko 180 000 (u užem smislu 30 000 najelitnijih) spremne su u svakom trenutku da nanesu snažne udarce svom južnom susjedu i američkim trupama.
Prema listi portala Global Firepower, Korejska narodna armija (KNA) rangirana je na 23. mjestu na svijetu. Posjeduje 700 tisuća aktivnog vojnog osoblja, a 4.5 milijuna rezervista. Na kopnu ima 5 025 tenkova, 4 100 naoružanih borbenih vozila, 2 250 samohodnih topova, 4 300 komada vučenog topništva, 2 400 višecijevnih raketnih bacača. U zraku ima 944 zrakoplova, 458 lovaca, 572 napadačka zrakoplova, 100 transportnih zrakoplova, 169 zrakoplova za trening, 202 helikoptera i 20 napadačkih helikoptera. Na moru KNA posjeduje 967 pomorskih plovila, 11 fregata, 2 korvete, 76 podmornica, 438 plovila obalne straže, 25 pomorskih mina.
Demokratska Narodna Republika Koreja je nuklearna država što je čak zapisano u njenom Ustavu. Sjeverni Korejci posjeduju oko 20 nuklearnih naprava što čini nuklearni arsenal skromnim, ali efikasnim. Također, posjeduju moćan kemijski arsenal koji može biti lansiran putem oko 10 000 komada artiljerije koja je skrivena u planinama Demilitarizirane zone. Kemijski arsenal DNRK sastoji se između 2 500 i 5 000 komada oružja, uključujući antraks, velike boginje i kugu.
Vojska Južne Koreje nalazi se na 12. mjestu na svijetu. Oružane snage Republike Koreje imaju 625 tisuća aktivnog vojnog osoblja i 2.9 milijuna rezervista. Na kopnu, posjeduju 2 654 tenkova, 2 660 naoružanih borbenih vozila, 1 990 samohodnih topova, 5 374 komada vučenog topništva i 214 višecijevnih raketnih bacača. U zraku, ima 1 447 zrakoplova, 406 lovaca, 448 napadačkih zrakoplova, 348 transportnih zrakoplova, 273 zrakoplova za trening, 709 helikoptera i 81 napadački helikopter. Na moru Južni Korejci posjeduju 166 brodova, 1 nosač zrakoplova, 13 fregata, 12 razarača, 16 korveta, 15 podmornica, 70 plovila obalne straže, 11 pomorskih mina. Sjedinjene Države imaju oko 28 tisuća vojnika u Južnoj Koreji koji bi služili kao polazišna osnova za američku intervenciju u slučaju rata i napredne sustave obrane poput nedavno instaliranog THAAD-a.
U prvom scenariju Sjeverna Koreja napada Južnu konvencionalnim napadom iz očaja kako bi preduhitrila preemptivni napad SAD-a na njena nuklearna postrojenja. U tom scenariju Kina se ne bi uključila u rat na strani DNRK unatoč sporazumu o međusobnom partnerstvu 1961. Pjongjang ne bi koristio nuklearna oružja ni protiv Južne Koreje, ali niti protiv SAD-a, i Amerika ne bi koristila nuklearna oružja protiv Pjongjanga. Jucheovski režim bi poslao većinu svoje stajaće vojske u ofenzivu, osam tisuća komada artiljerije, dvije tisuće tenkova, 300 zrakoplova, preko 400 ratnih brodova i oko 50 podmornica. Sav navedeni ratni stroj je lociran u krugu od 100 milja od granice pa ne bi zahtijevao veliki transport i mogao bi biti lansiran u roku od tri dana. Cilj takve sjevernokorejske intervencije bilo bi zauzeti Seul i što veći dio Južne Koreje (posebice gradove Incheon, Suwon, i Goyang) dok bi trajali pregovori za prekid rata. Napad bi se dogodio preko Demilitarizirane zone, a zajedno s njim uslijedio bi cyber napad na ustanove Republike Koreje i SAD-a u regiji.
Najteže udarce Južnoj Koreji Sjeverni Korejci bi mogli nanijeti pomoću artiljerije. Topništvo KNA posjeduje preko 10 tisuća različitih komada artiljerije od kojih je većina postavljena uz Demilitariziranu zonu uz granicu na 38. paraleli. S tih položaja vojska DNRK može gađati Seul koji je udaljen samo oko 50 kilometara od Sjeverne Koreje. Seul je gusto naseljen grad (stanovništvo Seula iznosi 10 milijuna, metropolitansko područje iznosi preko 25 milijuna stanovnika) pa bi učinak sjevernokorejske artiljerije bio izrazito razoran. Seul bi doslovce bio pretvoren u vatrenu bujicu kako je to često spominjala propaganda Sjevera. Uz topničke napade, Sjeverni Korejci bi moguće koristili i balističke projektile protiv američkih i južnokorejskih trupa. Također bi koristili brodove i podmornice da nanesu što veću štetu svojim protivnicima.
Uz sve mane KNA, većina analitičara smatra da bi deseci tisuća vojnika i civila Južne Koreje i SAD-a bili ubijeni u prvih 48 sati rata. Koridori kretanja sjevernokorejske vojske bi bili pretvoreni u klaonice. Prema jednoj procjeni Sjever bi pretrpio oko 100 tisuća žrtava u prva 72 sata borbi. Kad bi i samo 10% trupa Sjevera stiglo u Seul ulične borbe bi se vodile tjednima, a civili bi bili zatočeni u borbama u unakrsnoj vatri. Osim nešto manje od 30 tisuća američkih vojnika u zemlji se još nalazi nekoliko tisuća američkih državljana koji su članovi obitelji razmještenih trupa. Većina njih živi u metropolitanskom području Seula pa bi u slučaju rata vjerojatno bili evakuirani. Evakuacija tih ljudi bi dovela do panike među civilnim pučanstvom Južne Koreje koja bi mogla pohitati prema jugu zemlje što bi dovelo da zakrčenja zračnih luka i masovne panike, egzodusa kapitala i pada vrijednosti dionica.
Masovne žrtve i panika ne bi bili rezervirani samo za Južnu već i Sjevernu Koreju. Tzv. Plan odmazde Republike Koreje podrazumijeva uništenje dijelova Pjongjanga čak i ako komunističko vodstvo ne bi koristilo nuklearna i balistička oružja. Moglo bi poginuti desetak tisuća građana prijestolnice, a napad bi ciljao zgrade komunističke elite i vojnu infrastrukturu. Američki i južnokorejski planovi odmazde, koji su procurili u javnost, podrazumijevaju trenutnu ali odmazdu razmjernu skali napada. Ako bi Sjever pokrenuo veliku invaziju mogao bi se jedino nadati brzim i spektakularnim uspjesima kako bi uplašio RK i SAD što bi dovelo do mirovnih pregovora. Na dugi rok Sjever bi izgubio konvencionalni rat i bio bi prisiljen koristiti oružja za masovno uništenje. To bi rezultiralo milijunima žrtava ako bi nuklearne bombe ili balistički projektili s nuklearnim bojevim glavama bili ispaljeni na npr. Tokio, Busan ili Seul.
U drugom scenariju, SAD se odlučuje na iznenadni preventivni napad na Sjevernu Koreju. To je i najviše vjerojatan scenarij.Takav napad bio bi ograničenih razmjera, a ciljao bi samo nuklearna postrojenja. On bi se mogao izvesti offshore, tj. s otvorenog mora gdje bi se lansirali Tomahawk projektili s nekog broda ratne mornarice ili podmornice. To je za SAD najmanje riskantna opcija, poput one u Siriji, ali za razliku od Sirije, DNRK može odgovoriti.
Ograničeni napad se može provesti i zračnim napadima putem bombardera a nosi sa sobom mnogobrojne opasnosti. Najrazorniji napad može se učiniti pomoću stealth bombardera koji bi izbacili bombu koja se zove Masovni razorni penetrator. To je najjača konvencionalna bomba koja dosad nikad nije upotrijebljena a namijenjena je uništenju podzemnih instalacija kao što su sjevernokorejske. Međutim, takvi napadi i da su u potpunosti uspješni ne bi mogli eliminirati nuklearna postrojenja DNRK već bi u najboljem slučaju mogli unazaditi program nekoliko godina unazad. Ako bi se scenarij dogodio, Sjeverna Koreja bi uzvratila vjerojatno sličnom mjerom i bombardirala Južnu Koreju ili Japan. Pitanje je da li bi se moglo spriječiti izbijanje potpunog rata.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
