Među mnogobrojnim pitanjima ukrajinske krize, jedno je ostalo po strani, na štetu građana Krima. Radi se o Krimskim Tatarima. Većinom se njihov status temeljio na pitanju 'što će se dogoditi jadnim Krimskim Tatarima nakon što je Rusija anektirala Krim?' Međutim, Krimski Tatari su dionici regionalne i međunarodne politike, s mnogo povijesnog iskustva i sposobnosti suočiti se s uobičajenim problemima koje ta nacionalna zajednica ima.
Krimski Tatari su turkijski muslimanski narod, vezan stoljećima za Krimski poluotok. Krimski kanat je upravljao Krimom između 14. i 18. stoljeća, kao nasljednik carstva Zlatne Horde. Krimski kanat je postao osmanskom vazalnom državom, a nestao je ruskom aneksijom Krima 1783. Nakon osvajanja Krima, dvije trećine Krimskih Tatara imigriralo je na područja Osmanskog carstva, a ostatak stanovništva je 1917. proglasilo svoju nezavisnost, nakon Oktobarske revolucije.
Međutim, boljševici su 1920. uveli Krim u Sovjetski Savez. Tijekom Drugog svjetskog rata, Tatari na Krimu su se priključili sovjetskoj vojsci u borbi protiv njemačkih nacističkih napadača. Dio njih tvorili su partizanske odrede koji su se borili protiv Nijemaca u Krimskom gorju. Međutim, Sovjetski Savez je optužio Tatare za suradnju s nacistima, te su 18. svibnja 1944. deportirali cjelokupno preostalo tatarsko stanovništvo s Krima, ponajviše žene, starije i djecu, njih 70 tisuća. Masovne deportacije su kasnije proglašene genocidom, jer je gotovo polovica deportiranih umrlo od gladi, dehidracije i bolesti.
Iako je optužba za kolaboraciju s nacistima povučena 1967., Tatarima nije dopušten povratak na Krim. Ipak, Tatari su se organizirali i pokrenuli prvi, najduži i najveći pokret za ljudska prava u Sovjetskom Savezu, pri čemu je gotovo cjelokupno stanovništvo zahtijevalo povratak svojoj domovini i ponovno osnivanje svoje autonomne republike. Krimski Tatari su se počeli masovno vraćati na Krim pod vodstvom Organizacije nacionalnog pokreta Krimskih Tatara i njihovog vođe Mustafe Džemileva.
Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Tatari su 1991. objavili suverenost na Krimu. Međutim, ruska većina na poluotoku također je proglasila suverenost, ali je najzad Ukrajina dobila suvereno pravo nad Krimom. Danas na Krimu živi tek nekih 250 tisuća Tatara od pola milijuna. Ostatak živi raseljen u raznim zemljama bivše države. I oni su se krenuli vraćati nakon što je dogovoren prijevoz posebice iz Uzbekistana.
Nova ukrajinska država nije bila na pomoć Krimskim Tatarima. Tatari su činili tek 13 posto Krima i nisu imali formalne načine predstavljanja u regionalnim krimskim i nacionalnim ukrajinskim predstavničkim i upravnim tijelima. Medžlis krimskog tatarskog naroda je Ukrajina djelomično priznala tek 2001., kao savjetodavno tijelo pri predsjedniku republike, ali je ono ugašeno 2006.
Ukrajinski parlament nikada nije donio zakonsku uredbu koja uređuje status autohtonog naroda za Krimske Tatare. Takav zakon bi pružio Tatarima pravo na nacionalno samoodređenje, a razriješili bi se i drugi problemi, kao što je potpuna rehabilitacija povratnika, pravo na udio u novoprivatiziranom zemljištu, te održavanje jezičnih i religijskih prava. Nakon ruske aneksije Krima 2014. ruski predsjednik Vladimir Putin je obećao rehabilitaciju te pokrenuo mehanizam za određenu kompenzaciju Tatarima. Međutim, ni ruska uprava nema namjeru proglasiti Krimske Tatare autohtonim narodom.
Prije aneksije, jedno od najvećih molbi Krimskih Tatara je bila da se omogući zemljište na kojemu se Tatari mogu naseliti, jer nisu dobili kompenzaciju za nepravedno nacionaliziranu imovinu i nisu sudjelovali u razdiobi zemljišta nakon pada komunističkog sustava. Zbog toga su mnogi Tatari naselili ilegalno državnu zemlju, a veći dio tih naselja kasnije je legalizirala Ukrajina. Trenutačno novi premijer Krima Sergej Aksijonov najavljuje da se takva praksa više neće tolerirati, ali nema jasnog plana što će biti s Tatarima bezemljašima. I kulturna prava su pod upitnikom.
Prije aneksije jezik Krimskih Tatara je donekle očuvan i to isključivo tatarskim zalaganjem. Na cijelom Krimu postoje 18 tatarskih škola, a samo jedno od deset tatarske djece ima mogućnost dobiti obrazovanje na vlastitom jeziku. Krimski tatarski jezik jedan je od najugroženijih na svijetu, a nova uprava tek treba donijeti plan za strategiju razvoja tatarskog jezika. To će ići iznimno teško, posebice jer postoji značajna ukrajinska i ruska podozrivost prema tatarskom jeziku i književnosti na Krimu. Ipak, 18. ožujka 2014., na dan kada je Krim službeno priključen Rusiji, krimski tatarski jezik je postao jednim od tri službena jezika na Krimu.
To se sustavno odrazilo u manjku zaposlenih Tatara u birokraciji, sudovima, policiji, vojsci, ostalim upravnim institucijama, unatoč činjenici da su Tatari većinom vrlo visoko obrazovani. Nezaposlenost je golema, a oblici diskriminacije su sustavna baština iz sovjetskih vremena. Uslijed tog iskustva, Tatari su bili protiv aneksije Krima 2014. Krimska tatarska nacionalna skupština Kurultaj i medžlis kategorično su osudili rusku aneksiju i bojkotirali referendum o priključenju Krima Rusiji.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
