Latinska Amerika područje je od velike geopolitičke važnosti. Tako je bilo i za vrijeme Hladnog rata kada su se Sjedinjene Države i Sovjetski Savez natjecali za što veći utjecaj u državama Srednje i Južne Amerike, a tako je i danas. Nekad je bila stvar prestiža, ali i od velike važnosti hoće li neka država krenuti kapitalističkim ili socijalističkim putem. Danas takve podjele u međunarodnim odnosima ne igraju presudnu ulogu ali se zato Latinska Amerika nalazi u središtu nadmudrivanja i nadigravanja Washingtona, Moskve, ali i Pekinga.
Posljednjih desetak godina primjetan je trend nedvojbenog jačanja utjecaja Moskve diljem Latinske Amerike. Nakon raspada SSSR-a devedesetih godina neovisna Rusija je imala brojne unutarnje probleme i htjela je poboljšati odnos sa SAD-om pa si nije mogla priuštiti prekomorske avanture. No početak promjena krenuo se događati posjetom Vladimira Putina Havani u prosincu 2000. Političke promjene koje su se dogodile i u Rusiji i u Latinskoj Americi omogućile su ponovno zbližavanje.
Putinova Rusija krenula je tražiti svoje mjesto pod suncem zagovarajući multipolarni svijet pritom ne mareći što misle Amerikanci.
Istovremeno, diljem Zapadne hemisfere na vlast počele su dolaziti ljevičarske, socijalističke administracije koje su krenule tražiti drugu neovisnost od velikog Američkog 'imperija'. Fidel i Raul Castro na Kubi, Daniel Ortega u Nikaragvi, Hugo Chavez i Nicolas Maduro u Venezueli, Evo Morales u Boliviji, Rafael Correa u Ekvadoru, Lula da Silva i Dilma Rousseff u Brazilu te Nestor i Cristina Kirchner u Argentini bili su najznačajniji predstavnici latinoameričke ljevice (ružičasta linija) koja je rekla ne američkoj dominaciji i otvorila vrata ruskom prodoru.
Od 2008. jasno je vidljiva povećana ruska nazočnost u Latinskoj Americi kroz promidžbu, prodaju oružja i opreme te uvećanu trgovinsku suradnju sa zemljama regije. Rusija koristi projekciju sile kao pokušaj da smanji i ograniči američku moć i utjecaj u Zapadnoj hemisferi.
Glavni razlog zbližavanja država Latinske Amerike i Rusije su obostrani interesi koji se poklapaju, ali ne treba zanemariti niti značenje SAD-a koji je to zbližavanje svjesno ili nesvjesno dopustio. Dopustila je to najviše Obamina doktrina.
Novinar Jeffrey Goldberg je definirao 'Obaminu doktrinu'. Prema njoj SAD ne ulazi u konflikte po svijetu osim ako oni izravno utječu na sigurnost Amerike. Obama je vjerovao da Rusija ima legitimno pravo da posjeduje sferu utjecaja u Ukrajini pa zato nije intervenirao vojno kad su Rusi anektirali Krim. Slično je postupio u Siriji kada nije pristao napraviti klasičnu američku intervenciju u smislu 'vojne čizme na terenu'. Dogovor oko zamrzavanja iranskog nuklearnog programa omogućio je Iranu da i dalje ima važan utjecaj na Bliskom istoku. No, Rusija, ali i Kina, posljednjih godina ostvarile su i pojačale drastično svoju nazočnost i utjecaj u Latinskoj Americi. Obama na to nije reagirao zbog svoje strateške orijentacije prema Aziji (Pivot to Asia) i jer je valjda smatrao da Rusi ne ugrožavaju sigurnost SAD-a. To je točno, ali ruskim utjecajem ugrožava se američka hegemonija u objema Amerikama utjelovljena još u Monroeovoj doktrini.
U vanjskopolitičkom strateškom konceptu Rusije iz 2013. ruska vlada je napisala da će rusko-latinskoameričko odnosi biti fokusirani na širenju političke interakcije, promovirajući trgovinu, investicijske inovacije, kulturnu i humanitarnu suradnju, zajedničke odgovore na nove prijetnje i izazove, osiguravajući pozicije ruskih tvrtki u dinamičnom industrijskom, energetskom, komunikacijskom i prometnom sektoru regionalnih gospodarstava. 2013. službena trgovinska razmjena Rusije s državama Amerika iznosila je 18.8 milijardi dolara (prema neformalnim procjenama brojka se kreće do 24 milijarde $) dok je kineska razmjena s Latinoamerikancima iznosila čak 257.9 milijardi $.
U veljači 2014. kad je sukob između Washingtona i Moskve oko Ukrajine bio na vrhuncu, ruske vlasti su objavile da planiraju napraviti ugovore s Venezuelom, Kubom i Nikaragvom kako bi se omogućio pristup ruskim oružanim snagama u pomorske i zračne luke tih zemalja. Tada je američki general John F. Kelly izjavio da je 'prošlo više od tri dekade otkada smo vidjeli ovaj tip visoko profilne ruske vojne prisutnosti u regiji'.
Ruska zvijezda počela se dizati iznad Latinske Amerike kontra volje Washingtona. U srpnju 2014. Vladimir Putin odradio je važan posjet državama Latinske Amerike pritom posjetivši Brazil, Argentinu, Kubu i Nikaragvu. U Buenos Airesu se dogodila 'iznenađujuća' večera ruskog lidera s predsjednicima Urugvaja, Bolivije, Venezuele i predsjednicom Argentine. U Havani su Putin i Raul Castro bili tako bliski da su američki mediji proglasili da Rusi i Kubanci 'partijaju' kao da je 1962. (godina postavljanja ruskih nuklearnih balističkih raketa na Karipski otok).
Rusija i Kuba imaju dugu povijest izvrsnih odnosa od pobjede Kubanske revolucije 1959. Sovjetski Savez je do svoga kraha subvencionirao kubansko gospodarstvo, a suradnja je bila bogata na svim poljima. Devedesetih kooperacija je bila minorna dok se to počelo mijenjati 2000. kad je uostalom Putin po prvi put posjetio otok. 2014. Rusi su otpisali kubanski dug od 32 milijarde $ i nastavili suradnju na mnogim poljima poput energetike, vojske, istraživanja resursa, turizma i sl. Bilateralna trgovinska razmjena iznosi oko 200 milijuna $. Srdačni odnosi Rusije i Kube maksimalno nerviraju policymakere u Washingtonu zbog blizine komunističkog otoka koji zbog igranja na rusku kartu otežava vanjskopolitički život SAD-a, iako je došlo do kraja Hladnog rata i zatopljenja između dvije zemlje u zadnje nešto više od dvije godine. Kuba ostaje proruski orijentirana i krucijalni ruski saveznik u Latinskoj Americi. Sve snažniji napredak odnosa Kube s Pekingom samo učvršćuje anti-američki stav kubanskih komunista koji dok god budu na vlasti neće odustati od retorike anti-amerikanizma.
Poput Kube, Sovjetska Rusija je njegovala izvrsne odnose s marksističko-lenjinističkim sandinističkim režimom Daniela Ortege u Nikaragvi do njegovog izbornog poraza 1990. Nakon povratka Ortege na vlast 2007. počeo je napredak odnosa s Moskvom. Nikaragva je bila prva država nakon Rusije koja je priznala neovisnost Južne Osetije i Abhazije. U jesen 2008. u znak zahvalnosti Rusi su ponudili jačanje veza i pružanje pomoći Nikaragvancima da obnove regije pogođene uraganima. U prosincu 2008. čak su ruski ratni brodovi posjetili srednjoameričku naciju, a ruski izaslanici su donirali opremu u vrijednosti 200 tisuća dolara školama, bolnicama, policiji i vojsci. 2015. trgovinska razmjene dvije zemlje iznosila je 67.8 milijuna dolara.
Odnosi Venezuele i Rusije bili su najvidljivije i najbombastičnije razvijani posljednjih petnaestak godina otkada su na vlasti socijalističke administracije Huga Chaveza i Nicolasa Madura. Chavez je bio glavni zagovornik ruskog proboja na Zapad. Venezuela je važna za Rusiju zbog nafte, ali i izvoza oružja jer bi do 2025. karipska država mogla postati najveće tržište za rusku vojnu industriju. Procjenjuje se da je do sada Caracas kupio oružja u vrijednosti više od 4 milijarde $. U jesen 2008. Rusi su poslali bombardere Tu-160 da izvode trening letove, a kasnije su mornarice obiju država održale zajedničke vojne vježbe u Karipskom moru. Iako Rusija zaostaje u trgovinskoj suradnji u usporedbi s Kinom, Rusi su dobili niz projekata kako bi unaprijedili istraživanje venezuelanskih prirodnih resursa. Trgovinska razmjena dvije zemlje 2015. iznosila je 338.9 milijuna $. Usprkos nestašicama proizvoda široke potrošnje, nemirima između socijalističkih vlasti i desničarske oporbe (MUD) koji prijete čak građanskim ratom, Moskva i dalje pruža potporu Madurovoj administraciji. No, Rusi se ne žele jače petljati i otvorenije staviti na stranu socijalista jer žele nastaviti suradnju s novim desničarskim vlastima kad i ako oni dođu na vlast.
Odnosi Rusije i Argentine uvelike su se unaprijedili za vrijeme Nestora i Cristine Kirchner. Bilateralna trgovina se 2013. povećala za 30% i iznosila je 2.63 milijarde $. Dvije zemlje surađuju na mnogim poljima. Npr. 2015. dogovor je energetski 'deal' u vrijednosti od 3 milijarde dolara. Od tog novca Rusi planiraju 2 milijarde u nuklearne elektrane u Argentini, a Gazprom je obvezan istraživati naftna i plinska argentinska polja u iznosu od jedne milijarde $. Putin je dao čvrstu potporu Argentini oko spora s Velikom Britanijom oko Falklandskog otočja. Dolaskom na vlast desničara i 'proamerički' orijentiranog Mauricija Macrija krajem 2015. mnogi su naivno mislili da će prestati svaka suradnja s Moskvom, ali to se nije dogodilo. Dapače, Macri je izrazio svoju želju za dodatnim produbljivanjem odnosa te je pozvao Putina u novi posjet Argentini dok on planira posjetiti Rusiju za vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva 2018. Argentini treba izvozno rusko tržište.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
