Nije pitanje kada će se dogoditi novi teroristički napad na tlu Europske unije, već gdje. Priroda modernog terorizma jest takva da nije potrebno veliko ljudstvo ili veliki financijski sustavi, da bi se izveli napadi velikog intenziteta i s velikom štetom. Kao međunarodni subjekt, Europska unija je područje velikog rizika od terorističkog napada. To se godinama potvrđuje, od napada u Londonu i Madridu, sve do onih u Bruxellesu i Parizu. Promatrajući te napade, primjećuje se da su transportni sustavi iznimno ranjivi, kao što su željezničke postaje ili stanice podzemne željeznice.
Javno, manje poznato, osoblje i zgrade Europske unije, kao i diplomatska predstavništva u svijetu, također su važne potencijalne mete terorističkog napada. Prošle godine je 99 od 139 predstavništva SAD-a u svijetu doživjelo sigurnosni incident. Od 2012. ta se opasnost svake godine povećava. Većinom se radi o općenitom padu razine sigurnosti, što je dovelo do situacije da se mora evakuirati cjelokupno predstavništvo, kao u Libiji ili u Srednjoafričkoj republici. Trenutačno se otvaraju delegacije EU u Somaliji i ponovno u Libiji, što znači da će njihovi zaposlenici i imovina biti u visokorizičnoj sredini.
Ta predstavništva su često mjesto političkih prosvjeda, što je nakon velikih sila Sjedinjenih Američkih Država i Rusije sljedeća meta demonstracija, pokazujući time da raste uloga EU kao važnog subjekta međunarodnih odnosa. EU poslanstva i dalje nisu početna točka tih prosvjeda, ali se ljutnja prosvjednika često prelijeva na EU zgrade i automobile, posebice u onim područjima svijeta gdje je vidljiv utjecaj Unije, kao što je Istočna Europa i Bliski istok. U tim područjima svijeta same nekretnine EU su simbol europskih politika i aktivnosti, pa je napad na njih puno vjerojatniji nego na EU zgrade u samoj Europi.
Napadi u Bruxellesu pokazuju upravo taj fenomen: teroristi gotovo uopće nisu zainteresirani za ciljanje zgrada Europske unije ili izazivanje terorističkih napada u bloku eurobirokrata. Ovdje su te zgrade doslovno zgrade, za koje ne postoji smisao za širenje terora. U Europi su teroristi Daeša ponajviše zainteresirani za urbano ratovanje čije žrtve će biti sami ljudi, te bi time postigli cilj terorista - širenje posvemašnjeg straha i bespomoćnosti. Snažno štićene zgrade Europske unije teško bi stoga mogle doći na listu frontalnih napada.
Europska unija je kompliciran, a ponekad i zbunjujući čimbenik međunarodnih odnosa i stoga je i procjenjivanje rizika nestalno. Isprva se može misliti da je složenost neki oblik zaštite, jer može zbuniti potencijalne napadače oko pitanja što jest prava meta. Međutim, upravo bi zbunjenost mogla navesti potencijalne napadače da procijene kako je neka odluka Europske unije protiv njihovih interesa i u skladu s time djelovati. Stoga je Europska unija povećala sve razine sigurnosti u poljima komunikacija, prijevoza, zdravstva i financija, čime upravlja više resora unutar Europske komisije. Međutim, Europska unija je slijepa. Kad govori o zaštiti europske kritične infrastrukture nije izrazila što je to kritično Europi – da li se radi o bombaškom napadu na željezničku stanicu ili cyber napadima na vladine sustave.
Komisija je godine potrošila na učenje iz američkih, kanadskih i australskih nacionalnih modela zaštite kritične infrastrukture. Ali, kako Europska unija nije nacionalna država, tako ni nacionalni modeli nisu dostatni za zaštitu europske kritične infrastrukture. Oni, po samoj definiciji, moraju biti nadnacionalni i izvaneuropski. Primjerice, ako se ugrozi plinovodna infrastruktura Alžira, EU istog časa može ostati bez važnog izvora plina.
I dok je zaštita kritične infrastrukture donekle osigurana, upravljanje rizikom je zapravo nepoznanica za najvažniju skupinu ljudi u Europskoj uniji – njezine vlastite građane. Oni sami očekuju za sebe apsolutne standarde unutarnje sigurnosti te smatraju da ih EU može i nenamjerno podvrgnuti riziku. Europski građani su kao takvi cilj terorista. Izvan granica Unije, europski su građani u sve većem riziku otmice, što je osjetila i Hrvatska kada je otet i kasnije pogubljen Tomislav Salopek.
Najveću prijetnju koju teroristi čine u dugoročnom smislu prema europskim građanima je prijetnja samoj demokraciji. Kao glasači, građani kažnjavaju one koji ne mogu ostvariti adekvatnu zaštitu svojim narodima i dovode na vlast radikalnije i ekstremnije političare. Nestabilnost vlada vodi nestabilnosti gospodarstva i prijetnji samoj osnovici preživljavanja europskih građana.
Čak i ako se u potpunosti iskorijeni Daeš (ISIL) iz Sirije i Iraka, to neće spriječiti nove terorističke napade. U tom smislu, Daeš ne treba vojsku niti oružane skupine, već ideološki zadojene pojedince koji su sposobni izvesti ovakve zločine. Tako možemo reći da je jedna osoba opasnost, dvije su sustav, a tri je već prava vojska. Organizacija malih ćelija najzad može postići razornu snagu kakvu smo vidjeli u Parizu. Diljem Europe poginulo je 185 osoba, a mnogi gradovi i države su istraumatizirani. Daeš je neke napade izveo sam, ali je gotovo sigurno da su mnogi drugi samo inspirirani Daešom, što upravo vodi zaključku da nije dovoljno samo iskorijeniti ovu terorističku skupinu per se, već se baviti i rješavanjem ekstremističke ideologije na bilo kojoj strani i u bilo kojoj vjeri. Taj zahvat ne znači samo da se mora redefinirati uloga petromonarhija u poticanju i financiranju ekstremističkih skupina koje postaju terorističkim organizacijama, već i cjelokupna politika velikih sila.
Dio toga jest i pitanje kulturne različitosti. Propast multikulturalizma, sumnjičavost prema interkulturalizmu i potencijali transkulturalizma sve su politike koje najzad dovode do stvaranja regrutnih baza u samoj Europi, a ne po Bliskom istoku ili u Africi. Između 2012. i 2015. više od 400 ljudi napustilo je Belgiju za Daešov teritorij u Iraku i Siriji, čime je glavni grad Europe ujedno postao i sjedištem europskih ekstremista. Francuska je po apsolutnim brojkama rekorder – skoro 1200 ljudi otputovalo je u Irak i Siriju kako bi se pridružili Daešu. Nije nikakva slučajnost da su upravo ove dvije zemlje postale središtem terorističkih aktivnosti. Tu žive najradikaliziranije zajednice, prvenstveno u briselskom Molenbeeku i u banlieuesima Pariza. Ovdje ne djeluju zakoni zemlje u kojima se nalaze, nešto poput gangsterskih četvrti u predratnoj Americi. Ovo će biti trajna opasnost za europske građane, sve dok se ne ostvare snažni i odlučni koraci prema tim skupinama i okruženju koje ih štiti.
Osim europskih građana, meta napada mogli bi biti i same izbjeglice. Prošle godine je u Europu ušlo više od 1,1 milijuna migranata, s naznakama da će ova godina biti manje-više ista. Unutar ovog izbjegličkog vala, Daeš je iskoristio odličnu priliku za svoj narativ o civilizacijskom ratu između islama i Zapada, a mnogobrojni zapadni političari su gotovo 'jeli iz njihovih ruku'. Mnogobrojni islamofobni ispadi obilježili su proteklu godinu, a poljski i bugarski premijeri su naglasili da će primati samo kršćanske izbjeglice, ali ne i ostale. Time kao da su stali uz bok teroristima. Izbjeglice sada mogu očekivati napade s nekoliko strana.
Prije svega, zaustavljanje kretanja na makedonsko-grčkoj granici pokušaj je Europske unije da koliko-toliko zaustavi raspad europske pogranične politike i osnaži Schengen. Europljani se ograđuju; Tvrđava Europa više nije samo teoretski pojam već fizička stvarnost, tim više što se vraćaju ograničenja u slobodi kretanja. S druge strane, izbjeglice mogu postati lakom metom Daeša. Time ovi ljudi doživljavaju dvostruki terorizam Daeša – prvo su prognani iz svojih domova, a potom postaju mete za fizičko uništenje, što je nužnost po ekstremističkoj takfirističkoj ideologiji ove organizacije.
Živimo u Europi koja je sve više obilježena rizikom. Riskira se putovanjima, odlascima na sportske događaje, ljetovanjima na poznatijim plažama Europe. Općenito je taj rizik veći u Španjolskoj, Francuskoj, Belgiji i Velikoj Britaniji. Unatoč tome, europske zemlje nisu još postrožile uvjete putovanja, što bi se moglo dogoditi u bliskoj budućnosti. EU vjeruje u otvorene granice, ali njezine članice nisu više pretjerano uvjerene u taj ideal. Rušenje Schengena i postavljanje strožih pograničnih kontrola razmatra se već neko vrijeme, ovog puta ne više zbog izbjegličkog vala, koliko zbog prijetnji od terorizma.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
