Tijekom povijesti mnoge su države i carstva doživljavali uspone i padove, proglašenja i ustoličenja, ali i neslavne poraze i naposljetku nestanke. Npr. Mongolsko, Rimsko, Osmansko Carstvo doživjeli su nagle uzlete i ogromnu moć koja je postojala stoljećima i činila se neupitnom, ali na kraju sva ta carstva postupno su nestala i ostala samo na stranicama povijesnih knjiga. Njihovi moderni nasljednici, ako se to tako može ustvrditi, Mongolija, Italija i Turska samo su sjenke od jačine, moći i utjecaja što su krasili njihovi prethodnike. Ipak, postoje izuzeci, a jedan od njih nalazi se na Istoku.
Rusija je u različitim oblicima nazočna na svjetskoj političkoj sceni već stoljećima. Nekada carska i komunistička, a danas suvremena i demokratska Rusija, neizostavan je čimbenik međunarodnih odnosa, diplomacije, svjetskog gospodarstva i trgovine. Rusija je danas površinski najveća svjetska država sa 17 milijuna četvornih kilometara iako je suvremena Rusija manja od carske i sovjetske. Ogroman teritorij, brojno stanovništvo, obilati prirodni resursi (nafta i prirodni plin) i oštra klima uz ostale ruske posebitosti, dali su specifičnu poziciju Rusiji u unutarnjoj i vanjskoj politici. Poziciju koja neke očarava i zadivljuje, a druge užasava i uznemirava, ali nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Unutarnje političko uređenje Rusije uvijek je na svojevrstan način bilo drukčije od ostatka svijeta, a ruska vanjska politika vodila se principima kršćanstva i tradicionalizma, sveopćeg dobra, marksizma-lenjinizma i multipolarnosti. Vanjski svijet je Rusiju uvijek doživljavao kao nepoznatu i misterioznu zemlju čiji je ekspanzionizam sijao strah u Europi i Aziji, a posljednjih desetljeća i u Americi. Tijekom zadnjeg stoljeća ruski komunistički eksperiment nastojalo je slijediti mnoštvo država diljem globusa.
Pola tisućljeća, ruska vanjska politika kritizirana je zbog velikih ambicija koje su premašile kapacitete Rusije. Počevši od vladavine Ivana Groznog u 16. stoljeću, Rusija je uspjela proširivati svoj teritorij prosječnom brzinom od 50 četvornih milja dnevno stotinama godina da bi s vremenom prekrila jednu šestinu površine planeta Zemlje. Do 1900. Rusija je postala četvrta ili peta najveća industrijska sila i najveći proizvođač poljoprivrednih proizvoda u Europi.
Povijest bilježi tri izvanredna trenutka ruske nadmoći. Prvi je pobjeda Petra Velikog nad Charlesom XII. i opadanje Švedske početkom 1700-ih što je dovelo do ruske dominacije na Baltičkom moru i u Europi. Drugi je pobjeda Aleksandra I. nad velikim osvajačem Napoleonom Bonaparteom u drugom desetljeću 19. stoljeća što je dovelo ruske trupe u Pariz te je u vrijeme održavanja Bečkog kongresa 1815. Rusija bila najjača zemlja europskog kontinenta. Treći izvanredni trenutak je Staljinova pobjeda nad Hitlerovom Njemačkom 1945. zahvaljujući kojoj je sovjetska Rusija zauzela Berlin i stvorila carstvo satelitskih država u istočnoj Europi. Rusija je tada uz SAD postala i ostala jedina svjetska supersila sposobna da projicira utjecaj na svim kontinentima i oceanima.
Tijekom cijele svoje povijesti Rusija je uvijek bila slučaj za sebe. Kasno je kročila na europsku scenu, znatno nakon ujedinjenja Francuske i Velike Britanije. Čini se da se na nju ne odnosi niti jedan tradicionalni princip europske diplomacije. Graniči s tri različite kulturne sfere: Europom, Azijom i Bliskim istokom (muslimanskim svijetom), te sadrži njihove etničke skupine, pa tako nikada nije bila nacionalna država u europskom smislu. Stalno je mijenjala oblik jer su vladari pripajali susjedne teritorije, pa je u usporedbi s ostalim europskim državama činila predimenzionirano carstvo. K tome, svako novo osvajanje promijenilo bi i karakter države koja bi inkorporirala još jednu novu nemirnu nerusku etničku skupinu. To je bio jedan od razloga koji je Rusiju prisilio na držanje goleme vojske, čija veličina nije imala nikakve veze s realnom vanjskom opasnošću.
Lavirajući između opsesivne nesigurnosti i gorljiva obratiteljstva, između europskih zahtjeva i azijskih iskušenja, Rusko Carstvo uvijek je imalo važnu ulogu u europskoj ravnoteži, no emocionalno joj nikada nije pripadalo. U svijesti ruskih vođa stopili su se zahtjevi za osvajanjem i sigurnošću. Nakon Bečkog kongresa, češće od svih ostalih velesila, Rusko Carstvo pozicioniralo je svoje vojne snage na strano tlo. Neki analitičari smatraju da ruski ekspanzionizam proizlazi iz osjećaja nesigurnosti. No ruski su pisci ruska osvajanja mnogo češće opravdavali kao mesijanska poslanstva. U vojnim pohodima Rusija bi rijetko pokazala osjećaj za mjeru. Kad bi joj planovi bili osujećeni, zatvorila bi se u vlastitu zlovolju. Tijekom najvećeg dijela svoje povijesti Rusija je čekala povoljnu priliku da se dokaže.
Nakon stupanja na međunarodnu scenu, Rusija nevjerojatnom brzinom uspostavlja prevlast. Na konferenciji u povodu potpisivanja Westfalskog mira 1648. nije imala svojega predstavnika, jer se smatralo da nema dovoljnu važnost. Od 1750. nadalje Rusija aktivno sudjeluje u svakom značajnom europskom ratu. Sredinom 18. stoljeća među zapadnim promatračima već pobuđuje neodređenu bojazan. Godine 1762. francuski charge d'affaires u Sankt Peterburgu izvještava:
"Ne obuzdaju li se ruske ambicije, za susjedne zemlje posljedice bi mogle biti fatalne... Znam da se stupanj ruske snage ne može mjeriti njezinom veličinom, te da je njezina prevlast nad istočnim teritorijima zastrašujuća utvara, a ne izvorište istinske snage. No također mislim da nacija koja uspješnije od svih drugih prkosi neumjerenosti godišnjih doba uvjetovanih surovošću klime, navikla na robovsku poslušnost, minimalnih životnih potreba, što omogućuje ratovanje uz minimalni trošak.... mislim da će takva nacija vjerojatno zagospodariti..."
Carska apsolutistička vlast dopustila je ruskim vladarima da vode vanjsku politiku na arbitraran i specifičan način. U razdoblju od šest godina, 1756.-1762., Rusija je ušla u Sedmogodišnji rat na strani Austrije i napala Prusku, nakon smrti carice Elizabete u siječnju 1762. prešla je na prusku stranu te se povukla u neutralnost u srpnju 1762. kad je Katarina Velika svrgnula svojeg muža. Pedeset godina nakon toga, Metternich će upozoriti kako car Aleksandar I. ni u što nije vjerovao dulje od pet godina. Najtipičnija ruska osobina bio je paradoks. Neprestano ratujući i šireći se u svim smjerovima, ipak se stalno osjećala ugroženom. Što se više jezika u carstvu govorilo, to se Rusija osjećala ugroženijom, djelomično zato što je željela različite nacionalnosti izolirati od njihovih susjeda. Usporedno sa širenjem Rusije izvan područja oko Moskve prema središtu Europe, obalama Pacifika, te središnjoj Aziji, potraga za vlastitom sigurnošću prerasta u ekspanziju koja je sama sebi svrhom.
Rusija je polako prerasla u prijetnju europskoj ravnoteži snaga, kao i suverenitetu susjeda na njezinim dugačkim granicama. Ma koliko teritorija kontrolirala, Rusija je neumoljivo širila svoje granice. To je zapravo započelo iz obrambenih pobuda, kad se knez Potemkin 1776. založio za osvajanje tada turskoga Krima, s pravom tvrdeći da bi to pripomoglo obrani Ruskoga Carstva. S napoleonskim ratovima završilo je rusko zauzimanje zapadnih susjeda, pa su se Rusi počeli okretati Kavkazu, Sibiru i srednjoj Aziji. Do 1864. sigurnost i neprekidna ekspanzija postaju sinonimi. Kancelar Aleksandar Gorčakov opisao je rusku ekspanziju u srednju Aziju kao stalnu obvezu uspostavljanja mira na granicama golom silom: "Pozicija Rusije u središnjoj Aziji slična je situaciji u kojoj se nalaze sve civilizirane države koje dođu u kontakt s poludivljim nomadskim plemenima bez postojanoga društvenog uređenja. U takvim slučajevima, u interesu je sigurnosti granica i trgovačkih odnosa da civiliziranija zemlja ima određenu nadmoć nad svojim susjedima... Država zato mora odlučiti: ili će odustati od toga neprestanog nastojanja i osuditi svoje granice na stalne nemire... ili prodrijeti što dublje u divlje zemlje... a tu je najveći problem stati".
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
