Na predsjedničkim izborima 26. travnja stanovnici Turske republike Sjeverni Cipar dali su snažnu potporu rješenju dugotrajno podijeljenog otoka i svoj glas dali ljevičarskom kandidatu Mustafi Akinciju. Na izborima je pobijedio predsjednika Dervisa Eroglua, desnog nacionalista koji je bio sklon tradicionalnoj turskoj politici. Ishod izbora pokazuje snažnu narodnu volju za ponovnim ujedinjenjem Cipra, ali također povećava spektar problema s Turskom.
Turska republika Sjeverni Cipar je samoproglašena država na sjeveroistočnom području otoka Cipra. Priznaje ju samo Turska, a međunarodna zajednica smatra da je dijelom Republike Cipar. Tampon zona u kojoj se nalaze UN-ove snage dijele Sjeverni Cipar od ostatka zemlje, a također dijeli Nicosiju, najveći grad na otoku i glavni grad obiju država. Državni udar 1974., koji su izveli Grci s namjerom da anektiraju otok i pridruže ga Grčkoj, izazvao je odgovor Turaka koji su izvršili invaziju na Cipar. Ovo je završilo izbacivanjem većine grčkog stanovništva sa sjeverozapada, bijeg Turaka s juga, te podjelu otoka. Ta podjela završena je samoproglašenjem državnosti sjevernog dijela 1983. Zbog nedostatka drugog priznanja, Sjeverni Cipar ovisi o Turskoj, koja daje ekonomsku, političku i vojnu pomoć.
Pokušaji da se dođe do rješenja sukoba nisu bili uspješni. Turska ima stacioniranu snažnu vojnu silu na sjeveru Cipra, koju Sjeverni Cipar službeno prihvaća. Republika Cipar i međunarodna zajednica, međutim, smatraju da se radi o okupacijskim snagama, te su te snage odbačene kao legalne u nekoliko rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a.
Sjeverni Cipar ima polupredsjednički politički sustav, te se smatra demokratskom republikom u kojoj kulturno naslijeđe uključuje različite utjecaje. Gospodarstvo se temelji na uslužnom sektoru te je bilo u stalnom usponu između 2000. i 2010. BDP se u tom razdoblju više nego utrostručio, ali ne može dosegnuti svoj puni potencijal. Naime, međunarodni embargo omogućio je Republici Cipar da blokira sjevernociparske pomorske luke, ostvarujući na taj način uspješnu blokadu trgovačkih puteva.
U šezdesetima i sedamdesetima turski i grčki Ciprani su bili uključeni u žestoke borbe, a da se isto ne bi ponovilo, UN će tijekom svibnja započeti nove pregovore između dvije zajednice. Zato je izborna pobjeda Mustafe Akincija značajan zamah za sjevernocipransku zajednicu. U prvom krugu glasova, Akinci je bio drugi, odnijevši 26,9 posto glasova. Tijekom kampanje naglašavao je značaj dogovora. I za grčke Cipraljane je Akinci blagodat. Cijeli predizborni proces vodio se uglavnom oko pitanja kako razgovarati s južnim susjedom. Eroglu je u toj dvojbi ostao na čvrstim nacionalističkim stavovima.
Već u prvom krugu je bilo jasno da će Akinci osvojiti drugi krug. Za Eroglua je glasalo 28,2 posto stanovništva u prvom krugu. Glasači koji su odnijeli pobjedu dali su trostruko više glasova za tri kandidata: Akincija, predsjednika parlamenta Sibela Sibera (22,5 posto) i glavnog pregovarača Kudreta Ozersaya (21,2 posto). Sva trojica su za dogovor s grčkim Cipranima.
Posljedica je to odbijanja ciparskih Turaka da budu podložni Turskoj. Većina stanovništva ne doživljava pozitivno stacionirane trupe iz Ankare, koji broje 30 tisuća vojnika. Akinci je nakon prvog kruga glasanja naglasio da želi bratske odnose s Turskom, ne odnose između majke i kćeri. On želi da ciparski Turci čvrsto stanu na svoje vlastite noge, a ne da plaće dužnosnika dolaze iz Ankare.
Osim toga, Akinci želi dati predgrađe Famaguste, Varoshu, grčkim Cipranima. Varoshu su 1974. okupirali turski vojnici, iako je naseljena Grcima. Eroglu je smatrao da Varosha treba biti vraćena grčkoj strani samo ako dođe do sveobuhvatnog dogovora. Ali, Akinci bi ju vratio odmah, kao znak izgradnje povjerenja i puta prema konačnom dogovoru. Akinci bi htio da Varosha postane grad u kojemu dvije zajednice žive zajedno, gdje bi se ostvarivale poslovne mogućnosti među njima i gdje mladež može pronaći zaposlenje. U četrdeset godina nitko s obje strane nije napravio ovako hrabar potez. On neće samo stremiti rušenju žičane ograde u Varoshi, već će natjerati ciparskog predsjednika Nicosa Anastasiadesa da također promisli što može dati turskoj strani.
Jedna mogućnost jest da se dopusti slijetanje međunarodnih zrakoplova na Međunarodnu zračnu luku Ercan. Ercan je jedini djelotvorni aerodrom u Nicosiji, ali je u turskoj zoni. Na njega slijeću samo zrakoplovi iz Turske. Postojali su razgovori da bi se dozvolio međunarodni promet ako bi se Ercan stavio pod UN-ovu upravu, te da na ulaznim vizama stoji 'Republika Cipar'.
Otvaranje Varoshe i Ercana može napraviti pozitivni domino učinak. Ankara bi mogla potom otvoriti turske luke i aerodrome grčkim ciparskim plovilima i zrakoplovima. EU i Grčka bi potom prestali blokirati pojedina poglavlja u turskom procesu približavanja EU. Slijed događaja prirodno bi mogao dovesti do rješenja ciparskog problema.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
