Kada proučavamo vanjsku politiku pojedine regije su iznimno zastupljene, što je i razumljivo pošto su to često regije u kojima traju konflikti. Prije svega govorimo o prostoru Bliskog istoka, mada smo nedavno imali i rat na teritoriju Europe, onaj u Ukrajini. Geopolitičke prilike na Dalekom istoku su također poznate, kao i one u Latinskoj Americi i Africi. No, ako postoji prostor o kojem se relativno rijetko govori onda je to svakako prostor centralne Azije, ali to bi se uskoro moglo poprilično promijeniti.
Moglo bi se reći kako su zemlje centralne Azije imale sreću da ih se pustilo da ovako dugo "spavaju". Velike sile svoj su fokus koncentrirale na neke druge prostore i u to vrijeme centralna Azija mogla je živjeti mirno i po svom.
Dakako, to se nije nužno dopalo baš svima koji žive tamo. Naime, često se ideja o autoritarnoj vlasti vezuje za Bliski istok, no centralna Azija još je vjerojatno i rigidnija po tom pitanju. Kako smo i rekli, nitko ih nije spominjao godinama, desetljećima, no u tom periodu u ovim zemljama nije došlo do znatnog pomaka po pitanju demokracije, ljudskih prava i slobode govora.
Riječ je o prostoru koji je nastao raspadom SSSR-a. Kada govorimo o centralnoj Aziji onda primarno govorimo o ovih 5 bivših sovjetskih republika: Kazahstan (17 milijuna ljudi), Kirgistan (5,7 milijuna), Tadžikistan (8 milijuna), Turkmenistan (5,2 milijuna) i - najveća od njih - Uzbekistan koji ima 30 milijuna ljudi.
Mnogi često pogrešno misle da je Kazahstan najmnogoljudnija država centralne Azije, ali nije već je samo zemljopisno najveća. Ako bismo u centralnu Aziju ubrojili i Afganistan, onda bi ona bila najmnogoljudnija zemlja pošto Afganistan ima 31 milijun ljudi.
Pogledajmo ih sve na karti:
Povijesno gledano centralna Azija je bila usko vezana uz Nomade i Put svile. Drugim riječima, ovo je bilo sjecište kretanja ljudi, dobara, ali i ideja između Europe i zapadne, južne i istočne Azije.
U pred-islamsko i rano islamsko doba na prostoru centralne Azije većinom su živjeli Iranci i narodi iranskog podrijetla. Zatim su došli turski narodi kao što su Kazaci, Uzbeki, Turkmeni, Kirgizi, Ujguri, ali i neki drugi narodi turskog podrijetla koji danas više ni ne postoje. Zbog ulaska ovih naroda centralnu Aziju se ponekad naziva i Turkestan.
Očekivano, zbog činjenice da je od davnih vremena ovo bilo sjecište brojnih civilizacija, a Put svile je odigrao ključnu ulogu, ovo je ujedno bio i prostor na kojem je dolazilo do česte kolizije između tradicionalizma i modernosti. Kada se malo konkretnije fokusiramo na zemlje centralne Azije vidjeti ćemo kako se te kolizije odvijaju i dan danas, a one u konačnici mogu postati ili pokretač potencijalnog prosperiteta ili novih sukoba.
Prostor je bogat prirodnim resursima, strateški je iznimno važan, zemljopisno je ključan - na žalost ili na sreću (godine koje dolaze će pokazati na što) ovaj prostor ima sve predispozicije da postane fokus interesa daleko većih sila nego su ove zemlje. To može u narednom periodu dovesti do eksploatacije unutarnjih, etničkih, podjela i do sukoba. No, primarno će sve ovisiti o tome kakav će biti stvaran odnos između velikih sila u trenutku kada centralna Azija dođe "na red".
Možda će ovaj kaos koji trenutačno gledamo u Siriji i Iraku - kaos koji je na površinu izbacio najveću terorističku vojsku u povijesti, ISIL - ipak donekle urazumiti velike sile i pokazati im da sudaranje interesa vodi u velike probleme. Velika nadolazeća globalna sila, Kina, možda i najbolje od velike četvorke (SAD, EU, Rusija i Kina) uočava svu problematičnost takve politike. Kina, mada još uvijek vrlo politički pasivna, najglasnije tvrdi kako sukobi vode u slabljenje svih te da bi puno bolji model bio kooperacija.
Rusija to razumije, donekle, ali pošto se Rusija našla na najsnažnijem udaru Zapada, primarno SAD-a, očekivano je da će Rusija preuzimati inicijative koje se mogu okarakterizirati i kao ofenzivne, mada će ih Moskva smatrati preventivno-defenzivnima. Rusija shvaća da mora sebe "braniti" izvan svojih granica, a to može biti vrlo opasno, naročito po stabilnost Europe.
No, najveći problem je nedvojbeno politika SAD-a koja kooperaciju zapravo ne želi nigdje, već samo odnos superiornog i inferiornog gdje bi oni u svakoj instanci bili superiorna sila. Čak ni u odnosu prema Europi više nema ravnopravnosti te je Europa postala podložna američkim interesima.
Ako se nešto temeljno promijeni u ovim politikama, prije svega u politici SAD-a, onda je dugotrajni mir u centralnoj Aziji moguć, no, ako se rivalstva budu još i pojačavala, onda će neminovno doći do borbe za utjecajem na prostoru centralne Azije, a kako to završava gledamo danas na Bliskom istoku.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
