Iranski političari snažno su osudili odluku vladajuće sunitske manjine u Bahreinu za oduzimanjem bahreinskog državljanstva vodećem šijitskom kleriku u toj zemlji, ajatolahu Šejh Isi Kasimu. Ali, najveće iznenađenje u iranskim i regionalnim medijima jest što je jaku političku poruku odaslao general Kasem Solejmani, čelnik Brigade Kuds u Islamskoj revolucionarnoj gardi (IRGC). Solejmani je rekao da je sunitska vladajuća obitelj svojim činom prešla crvenu liniju koja će zapaliti vatru u Bahreinu i regiji, te neće ostaviti izbora narodu do oružanog otpora.
Izjava okrenuta ravno bahreinskoj vladajućoj obitelji al Halifa sadrži i upozorenje da će bahreinski vladari platiti cijenu svojih akcija, te da rezultat neće biti ništa drugo do uništenja krvoločnog režima. Ujedno je poslao i poruku podupirateljima al Halifa te ih upozorio da će vrijeđanje ajatolaha Šejha Ise Kasima i kontinuirani pritisak na većinski šijitski narod Bahreina započeti krvavi ustanak. Ta je poruka odaslana glavnom iranskom rivalu u regiji Bliskog istoka Saudijskoj Arabiji, ali i SAD-u jer Washington u Bahreinu drži svoju Petu flotu. Godinama su SAD i Saudijska Arabija podržavali režim al Halife i u jeku Arapskog proljeća zatvarali oči pred nasiljem sunitske vladajuće kuće nad lokalnim većinskim šijitskim stanovništvom.
Solejmani je svojom snažnom političkom izjavom izazvao veliko čuđenje ali i propitivanja njegove političke aktivacije, koja bi značila da je Revolucionarna garda ponovno u procesu zadobivanja veće političke moći u Iranu. General je trenutačno u Siriji, gdje se bori u koaliciji Sirije, Irana, Hezbolaha i Rusije protiv sirijskih pobunjenika i terorista. Mnogi govore da se vješto bori i protiv koalicije Saudijske Arabije, Katara, SAD-a i Turske u pozicioniranju vlastitih interesa na Bliskom istoku. A iranski mediji ga naprosto obožavaju, ukazujući na nikad viđeni istup generala Solejmanija i njegovog ultimatuma bahreinskim vladarima.
Izjava iranskog generala je tim više odjeknula s obzirom na prilično mlak odgovor iz kruga predsjednika Hasana Rohanija na situaciju u Bahreinu. Njegovi savjetnici smatraju da je potreban laganiji pristup u rješavanju slučaja ajatolaha Kasema, jer vlada nastoji umanjiti napetosti između Irana i njegovih arapskih susjeda. Pozivaju da se kriza u Bahreinu riješi mirnim načinom, iako priznaju da je stanje ozbiljni izazov iranskoj diplomaciji. Konzervativna elita hvali Solejmanijev nastup, smatrajući ga početkom kretanja iranske strategije u regiji, gotovo novim geopolitičkim pokretom u Teheranu koji se zasniva na otporu prozapadnih i prosaudijskih infrastruktura na Bliskom istoku.
Solejmanijev potez još je jednom izazvao pitanja da li će general postati jednim od najmoćnijih iranskih političara, s jakim vezama u regiji. Dugogodišnji vođa Brigade Kuds, Solejmani je na čelu elitnih posebnih snaga koje se bave isključivo vojnim i obavještajnim poslom van Irana, a po mnogima je ova organizacija jedna od najboljih na svijetu. Solejmani je rođen 1957. u siromašnoj obitelji u jugoistočnoj iranskoj provinciji Kerman. Bio je gorljivi pobornik protušahovskog disidenta klerika Sejjeda Reze Kamijaba, poznatog kao voditelja protušahovskog pokreta u Kermanu. Sudjelovao je u Islamskoj revoluciji 1979., a Kamijaba je ubila marksistička mudžahedinska skupina 1981.
Ubrzo se pokazalo da je Solejmani iznimno uspješan u vojnoj izobrazbi. Već 1980. obučava i priprema vojnike za odlazak na front protiv Iraka, te sastavlja brigade Revolucionarne garde u Kermanu. Postavljen je na čelu kermanske divizije, poslan na front i postao poznat kao ključni čovjek u obrani grada Susangerda u provinciji Huzestan. Tamo je postao poznat kao jedan od najhrabrijih boraca na frontu i na kraju rata je postao brigadni general. Kad je s mjesta čelnika Revolucionarne garde smijenjen Mohsen Rezai, a došao Jahja Rahim Safavi, Solejmani je postao zapovjednikom Brigade Kuds (Kuds u prijevodu znači Jeruzalem). Vrhovni vođa Islamske revolucije ajatolah Ali Hamenei promaknuo je Solejmanija početkom 2011. u major-generala, što je naslov koji ima vrlo malo vojnih zapovjednika u Iranu. U iranskim krugovima se šuškalo da će Solejmani biti kandidat vojske na predsjedničkim izborima 2013, ali nije kandidiran i izbornu pobjedu je odnio Hasan Rohani.
U svom međunarodnom djelovanju, general je postao iznimno poznat, ali i popularan zbog svog učešća u Iraku i Siriji. Solejmani je ostvario politički i vojni utjecaj u Iraku kroz šijitske i kurdske političke pokrete i stranke, te ih kapacitirao za ustanke protiv Sadama Huseina. Kad su Amerikanci i Britanci napali Irak u ožujku 2003. tisuće iranskih obavještajaca i članova Brigade Kuds ušlo je u Irak, ostvarilo poveznice s različitim skupinama i osposobilo šijitsku političku pripremljenost na postsadamov Irak. Početkom 2008. Muktada al-Sadr je započeo svoju bitku protiv iračke vlade, koja je imala američku potporu, a dvije strane su se složile oko primirja i zajedničkog rada tek kada su se tajno našli u Komu, iranskom svetom gradu. Tamo ih je okupio Solejmani, koji je time dokazao svoj utjecaj i snagu u Iraku.
Od 2014. Solejmani je na pomoći iračkoj i sirijskog vladi u borbi protiv terorističkih i ekstremističkih skupina, prije svega protiv Daeša (ISIL). Njegova je uloga postala osobito jasna u iračkom gradu Amerliju, gdje je surađivao s iračkim snagama u odbacivanju Daešovih militanata u rujnu 2014. Amerli je postao prvi grad koji se uspješno oduprijeo terorističkoj invaziji, u nevjerojatnom partnerstvu iračkih i kurdskih vojnika, šijitskih milicija s potporom Irana i američkim zrakoplovstvom. Nakon pada Mosula, brzi odgovor Irana u osposobljavanju iračkih šijitskih milicija i kurdskih pešmergi, a ne američko zračno bombardiranje, bilo je ključno u zaustavljanju terorističkog proboja. Solejmani je imao ključnu ulogu u tome, a ujedno ima glavnu ulogu u organiziranju i planiranju važnih operacija za oslobađanje iračkog grada Tikrita. Stoga nije ni čudo da je iračka vojna kampanja za oslobađanje Faludže praćena Solejmanovim slikama.
Popularnost iranskog generala dodatno je povećana nakon što je započela njegova uloga jačanja sirijske vlade, koja je ključni iranski saveznik u arapskom svijetu. Još 2012. je Brigada Kuds pomagala Bašaru al-Asadu u pripremanju terena za borbu protiv sunitskih pobunjenika. Solejmani je navodno imao bazu u Damasku gdje su se koordinirale borbene putanje libanonskog Hezbolaha i iračke šijitske milicije, zajedno sa sirijskim i iranskim časnicima.
Sada se postavlja pitanje da li Solejmani doista kani ući u visoku iransku politiku, te kakve bi to posljedice imalo po iransku diplomaciju. Nedavno je s mjesta zamjenika ministra vanjskih poslova za arapska i afrička pitanja smijenjen poznati diplomat Hosein Amir-Abdolahian, koji je ovu važnu poziciju imao od 2011. Zamijenio ga je dosadašnji glasnogovornik ministarstva Hosein Džaberi Ansari. Njegova je smjena dočekana različito, ali dio konzervativne javnosti ga hvali kao revolucionarnog diplomata koji je stajao na stajalištima islamskog otpora u Siriji i Jemenu, dok su drugi ukazivali na njegovu ključnu ulogu u implementaciji iranske diplomacije prema Siriji i nekoliko pokušaja rješavanja sirijske krize. No, list Džavan, koji je blizak Revolucionarnoj gardi, prenosi stajalište libanonskog lista Mustakbal koji pozdravlja ovaj korak s obzirom da je Abdolahian počeo pokazivati sklonosti sirijskoj oporbi.
Međutim, velika većina konzervativnih medija i udruženja studenata-basidža smatra da će njegova smjena oslabiti otpor, te da je ovaj diplomat bio ključan u iranskom tvrdom pristupu Iraku, Libanonu, Siriji i Jemenu. Abdolahian je ekspresno postao iranskim veleposlanikom u Omanu, što također nije mala stvar, s obzirom na omansku diplomatsku snagu. Ministar vanjskih poslova Mohamad Džavad Zarif je odbacio sve kritike kao unutarpolitičku igru, međutim možda bi ovakva diplomatska zamjena dobro došla i samom Solejmaniju te mu omogućila da postane jedan od najvažnijih iranskih diplomata u idućoj vladi, tko god pobijedio na predsjedničkim izborima. Da takve mogućnosti postoje, dokazuje i Abas Aragči, još jedan Zarifov zamjenik, za kojega se smatra da je član Brigade Kuds, iako je ministarstvo zanijekalo tu informaciju. Ukoliko bi došlo do Solejmanijevog angažmana u politici sasvim je sigurno da bi ministarstvo vanjskih poslova bila prva točka - osim ako se ne misli kandidirati na predsjedničkim izborima iduće godine.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
