U parlamentarnim izborima u Danskoj, koji su se vodili uslijed velikih rasprava o ekonomskoj nesigurnosti i imigraciji, Danci su glasali protiv vlade lijevog centra i pokazali jasan odmak prema desnici, te uzdigli antiimigrantsku i antieuropsku Dansku narodnu stranku (Dansk Folkeparti, DF). Nekad sasvim marginalna stranka, postala je drugom najjačom strankom u toj skandinavskoj zemlji, što postavlja pitanje kakvu će ulogu imati u budućoj vladi te usmjeravanju politike zemlje u idućih četiri godine.
Na izborima je pobijedila koalicija desnog centra, kojoj pripada i DF, te je u parlamentu osvojila 90 mjesta. To je dovoljno da vođa konzervativne Liberalne stranke Lars Lokke Rasmussen postane čelnik nove vlade. Iako je DF osvojila više glasova nego Liberalna stranka, niti jedna od manjih stranaka ne želi tvoriti vladu s DF-om. Sjetimo li se reakcije Europske unije nakon što su austrijski konzervativci stvorili koaliciju sa slobodarcima pokojnog Jörga Haidera, poznato je da su radikalno desne stranke parije u europskom političkom sustavu.
Poražena liderica lijeve vladajuće koalicije Helle Thorning-Schimdt, inače prva danska premijerka, priznala je poraz i dala ostavku na mjesto predsjednice svoje Socijaldemokratske stranke. U svom govoru istaknula je da stoji iza svih odluka koje je donijela, te podsjetila da je bila prvom ženskom čelnicom vlade, ali da neće biti i posljednja. Socijaldemokratska stranka i dalje je pojedinačno najjača stranka u Danskoj, ali s 26,3 posto osvojenih glasova nema dovoljno mjesta u parlamentu da bi tvorila vladu. DF je osvojila 21,1 posto glasova, što je golem skok od 12,3 posto prije četiri godine.
Izbore je raspisala tek prije tri tjedna, ali u vrijeme kada se Danci sve više boje gubitka svojih širokih beneficija u danskom socijalno osjetljivom sustavu, koji je dio tradicionalno lijevog skandinavskog političkog sustava. Danski parlament (Folketing) ima 179 predstavnika, od kojih je 175 birano u samoj Danskoj, a po dvoje iz sastavnica danske krune – Farski otoci i Grenland. Na oba područja jača želja za neovisnošću. Danski parlament je jednodoman, i ima dugačku tradiciju koalicijskih dogovora. Kako je stranački život vrlo raširen, postoje brojne stranke u parlamentu koje tvore koalicijske vlade, a osobitost Danske jest što je imala mnogo manjinskih vlada koje su djelovale sasvim stabilno. U Danskoj ne vrijedi politički razum da se mora ostvariti većina u parlamentu za vlast. Prospektivnom premijeru/premijerki je dovoljno da većina nije protiv stvaranja vlade. Danska je jedna od skandinavskih monarhija, i zemljom vlada kraljica Margareta II., još od 1972. Kraljica je voljena institucija u zemlji, koja se smatra jednom od najsretnijih država svijeta.
No, Dance muči migracija iz južne Europe i Levanta, koji broje četrnaest tisuća ljudi. Strah od imigracije dio je i šoka nakon oružanog napada 14. veljače u Kopenhagenu, kad je 22-godišnji sin palestinskih imigranata ispred sinagoge ubio dvoje ljudi i ranio pet policajaca. Čelnik DF-a Kristian Thulesen Dahl izjavio je nakon rezultata izbora da je Danska narodna stranka u svakom pogledu doista narodna, za što su se stranački članovi borili godinama. Dahl poručuje da mu nije važno da li će DF biti dio vladine koalicije ili neće, već da je najvažnije što će stranka imati golem utjecaj na donošenje politika.
Dahl je također poručio da će podržati u bilo kojem slučaju koaliciju desnog centra i premijera Rasmussena, koji je zapravo doživio debakl na izborima – njegova je stranka s manje od 20 posto glasova postala tek trećom političkom snagom u zemlji, što je najmanje glasova što su konzervativci dobili u četvrt stoljeća, unatoč što su obećani manji porezi i veće kontrole imigracije. Na neki način se povijest ponavlja, jer je DF već jednom podupirala vladu desnog centra od 2001. do 2011. U to vrijeme DF, koju je tada vodila Pia Kajersgaard, imala je također velik utjecaj u politici.
Iznenađenje ne treba biti veliko, jer je skandinavska antiimigrantska desnica već desetljećima jaka. Radikalno desne stranke relativno su nove stranke koje su se pojavile u šezdesetima i sedamdesetim godinama u Zapadnoj Europi. One, za razliku od idejnih prethodnika u nacističkim i fašističkim pokretima, svoju postojanost i razvoj vide u demokratskom višestranačju. Njihovi izborni uspjesi su varirali, kao i realna jačina, a nakon pada Berlinskog zida pojavile su se stranke sličnog usmjerenja (iako ne iz istih korijena i pobuda) na nekadašnjem istoku Europe. Trend se nastavlja i stranke radikalne desnice pokazuju svoju snagu i tamo gdje se prije nikad nisu našle u parlamentarnim krugovima (eklatantni primjeri su Pravoslavno narodno jedinstvo LAOS u Grčkoj koji je ušao 2004. u grčki parlament, te Pravi Finci koji su prvi put ušli u parlament 2011. godine; oba primjera su presedani u parlamentarnom životu Grčke i Finske).
Zapadna društva su 1980-ih krenula prema postmaterijalnom društvu u kojem nema više toliko brige za tradicionalne klase i ekonomske interese, ali se povećava zabrinutost za pitanja kvalitete života ili načina života poput feminizma ili enviromentalizma. Tradicionalne stranke izgubile su povjerenje, kao i državne institucije. Uspon zelenih stranka to zorno pokazuje. No, postmaterijalna politika dotiče mlade i obrazovane, dok se ostali u novim okvirima teško snalaze. Oni su i dalje zabrinuti za ekonomsku blagodat, pogotovo jer je globalizacija i povećanje poslovne nesigurnosti stvorilo auru ugroženosti. Uz to su pale tradicionalne vrijednosti obitelji i društva, uz krivnju elita za socijalnu liberalizaciju. Kako hipoteza počiva na mišljenju da se postmoderne vrijednosti najviše razvijaju u Zapadnoj Europi, napose u Njemačkoj, Nizozemskoj i skandinavskim zemljama, tamo bi trebale biti i najjače radikalno desne stranke.
Proces imigracije jedan je od ključnih faktora koji određuju radikalnu desnicu u Europi danas.U postindustrijskim zemljama Zapadne Europe imigracija je velika. Prema izvješću Međunarodne organizacije za migracije 2005. godine Europa je imala 70,5 milijuna imigranata. Takav priliv radne snage, njihovih obitelji, azilanata, ali i ilegalnih imigranata izazvao je brojne nedoumice kako riješiti često zamršen radno-pravni, socijalni i azilantski status imigranata.
Kako se socijademokratske i konzervativne stranke često usmjeravaju prema političkom centru, i gube svoj identitet, tako se stranke krajnje desnice 'hrane' na izgubljenim apelima nekad tradicionalnih izbora birača. U Skandinaviji je to sasvim vidljivo posljednjih desetljeća. Ovom trendu najdulje je odolijevala Švedska, ali otkako su 2010. Švedski demokrati (SD) dobili 5,7 posto glasova i 20 mjesta u švedskom parlamentu, radikalno desne populističke stranke postale su prisutne u svim skandinavskim zemljama izuzev Islanda. Stranka je unatoč ozbiljnim skandalima krajem 2012. postala trećim političkim izborom Šveđana.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
