U vrlo skoro vrijeme napunit će se točno pet godina od početka Sirijskoga građanskog rata. Kroz cijelo to turbulentno razdoblje puno toga se promijenilo. Od političke, vojne i strateške situacije na terenu. Ali jedna stvar je ostala ista: Bashar al-Assad i dalje je predsjednik međunarodno priznate Sirijske Arapske Republike, vrhovni zapovjednik Sirijskih oružanih snaga i generalni sekretar vladajuće stranke Baas.
Izbijanjem Arapskog proljeća 2011. činilo se kako će sudbina Sirije biti jednaka onoj Tunisa ili Egipta gdje su se uspjele svrgnuti dotadašnje vlasti i nametnuti nove autoritarne, ali prozapadne vladavine. Izgledalo je vrlo izgledno kako će Bashar al-Assad doživjeti sudbinu sličnu onoj Ben Alija (egzil) ili Hosnija Mubaraka (doživotni zatvor). Ipak, zbog ratnih okolnosti najvjerojatnije se činilo da bi sirijski predsjednik mogao proći kao Moamer Gaddafi - mučenička smrt. Odmah nakon Gaddafijeve smrti sirijski pobunjenici, ali čak i Barack Obama, natuknuli su da bi se takav scenarij mogao ponoviti i u Siriji ako njima nedragi 'diktator' odmah ne napusti vlast.
U studenom 2014. u intervjuu francuskom časopisu Paris Match na pitanje strahuje li da će završiti kao Gaddafi ili Saddam Hussein, Assad je izjavio: 'Kapetan ne razmišlja o životu i smrti već razmišlja o spašavanju svog broda. Ako se brod utopi svi će umrijeti, pa bi mi radije spasili zemlju. Ali želim ovdje iznijeti važnu misao. Ostati predsjednikom nije nikad bio moj cilj, prije, tijekom ili poslije krize. Ali mi kao Sirijci nećemo nikad prihvatiti da Sirija postane zapadna marionetska država. Ovo je jedan od naših najvažnijih ciljeva i principa.'
Sirijski 'umjereni' i radikalni vatreni pobunjenici. ali i stranci gadno su se prevarili. Zabluda kakva se rijetko viđa. Assad nije doživio sudbinu Gaddafija. Ne, ništa takvoga nije se dogodilo. Dapače, danas u ožujku 2016., u danima kada se navršava pet godina krvavog sirijskog konflikta, položaj Assada kao predsjednika nikada nije bio jači. Službene vlasti Sirijske Arapske Republike funkcioniraju i funkcionirat će i dalje.
Amerikanci su suočeni s vrlo neugodnim diplomatskim i de facto vojnim porazom. Unatoč tome što od ljeta 2011. govore kako Bashar al-Assad mora otići pošto-poto izgleda kako će Barack Obama napustiti ovalni ured predsjednika, a Assad će još uvijek biti sirijski predsjednik.
Relativno nedavno sve je izgledalo puno crnije. Vojna situacija u ljeto 2015. bila je loša i činilo se kako bi Sirijski građanski rat mogao potrajati još pet godina, a možda i više. Niti jedna strana nije imala apsolutnu premoć, tj. svaka je bila daleko od pobjede, a još dalje od poraza. Da se tako nastavilo, snaga Assadovih sirijskih institucija bi malo po malo sve više kopnila. Najveći broj političkih analitičara i dužnosnika smatrao je kako rat nema vojnog rješenja.
Od proljeća 2011. naovamo, koalicija na čelu sa Sjedinjenim Državama predvodila je borbu protiv Assadove vladavine na razno razne načine iako se izravna intervencija NATO nije dogodila. Zapadnjaci su naoružavali i obučavali opozicijske snage, uspostavili su mnogo pobunjeničkih organizacija, potrošili su milijarde dolara kako bi pomagali ustanike. No, nisu uspjeli. Uspjeli su temeljito devastirati Siriju, ali legalna i legitimna sirijska vlast i njen predsjednik i dalje su u pozicijama moći.
Međutim, vojna intervencija Ruske Federacije koja je počela 30. rujna 2015. malo po malo sve je počela mijenjati. Sirijska arapska vojska počela je nizati pobjedu za pobjedom uz pomoć ruske avijacije i projektila. Oslobođena su mnoga sela i gradovi na sjeveru, jugu i istoku zemlje.
Amerikanci i njihovi saveznici poput Britanaca i Francuza napravili su dvije ogromne greške. Prva je inzistiranje na politici rušenja Assadove vlasti pod svaku cijenu. Nisu imali u vidu široku popularnost koju sirijski predsjednik uživa kod svog naroda. Druga pogreška NATO saveznika je potpuno zanemarivanje i podcjenjivanje moći i snage oporbenih skupina koje naoružavaju, obučavaju i financiraju. Većinom se radilo i radi o radikalnim sunitskim islamističkim frakcijama. Terorističke džihadističke skupine poput ISIL-a, Al-Nusra Fronta, Islamskog fronta itd. počele su se naglo omasovljavati, rasti i napredovati.
Zanimljivo, tek nakon što je Rusija intervenirala odlučile su izravno intervenirati vojne snage Velike Britanije, Francuske, Turske i Saudijske Arabije i drugih. Pogotovo dva sirijska susjeda su se sjetila intervenirati tek u veljači kad su snage koje oni podupiru počele nizati poraz za porazom.
Tijekom većine rata, Bashar al-Assad i njegova vojna i civilna administracija pokušali su svoje napore usredotočiti na stabiliziranje zemlje na način da se prvo obračunaju s 'umjerenim pobunjenicima', a tek onda s ISIL-om jer je ključ uspjeha u pobjedi nad tzv. umjerenjacima koji to nisu. Unatoč velikim udarcima i gubicima Sirijska arapska armija uspjela je ostati sačuvana i preživjeti u dovoljnoj mjeri da nastavi svakodnevne iscrpljujuće borbe na svim bojištima. Snage odane Assadu su bile izložene ogromnim vanjskim i unutarnjim pritiscima, ali preživjele su.
Dobro je što se dogovoreni rusko-američki prekid vatre od 27. veljače uglavnom poštuje. Iako to primirje ne počiva na odrednicama budućeg političkog uređenja Sirije, primirje je početni korak koji će omogućiti mirovni proces. Bez primirja teško je ozbiljno pregovarati.
Od ljeta 2011. do prosinca 2015. službeni stav SAD-a bio je kako Assad mora otići čim prije jer zbog svojih navodnih nedjela je izgubio legitimnost. Assad, njegova obitelj, sirijske civilne i vojne vlasti sotonizirane su do maksimalne moguće mjere u udarnim medijima u Europi i Americi. Najčešće su te optužbe bile samo pretpostavke bez konkretno potkrijepljenih dokaza. Ruski i iranski stav je bio potpora Assadu, tj. dobro poznato stajalište kako o sudbini sirijskog predsjednika treba odlučiti njegov narod. Prema Rusima sadašnja vlast bi preživjela kraj rata i išla kao jedan od natjecatelja na demokratske izbore.
Sve veća uloga Rusije u Siriji, natjerala je Amerikance potkraj 2015. da promijene svoj stav o Assadu. Sada sirijski predsjednik može ostati, ali samo privremeno kao čimbenik u tranzicijskom mirovnom procesu. Novouspostavljeno primirje ne definira Assadovu sudbinu ali to je pitanje od krucijalne važnosti oko kojega se lome koplja.
Amerikanci se boje s razlogom kako bi Assad najvjerojatnije dobio slobodne i demokratske izbore u Siriji. To je sasvim logična premisa. S druge strane, zato i Rusi podržavaju Assada koji je njihov vjeran i dobar saveznik. Sirijska oporba se ne može dogovoriti niti o jednom bitnom pitanju. Jedino oko čega se slažu jest da sadašnja garnitura vlasti mora otići. Sve ostalo su različiti svjetovi iako prevladava želja za islamističkim režimom. Zato bi Assad uvjerljivo 'rasturio' na izborima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
