Palestinci su desetljećima usko vezani uz Jordan. Kroz sva ta desetljeća razvijala se ideja o konfederaciji između Kraljevine Jordana i Palestine, posebice sredinom osamdesetih i početkom devedesetih kada se smanjio jaz između Jordana i Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO). Tada su jordanski kralj Husein i Jaser Arafat pregovarali o raznim opcijama, te su se složili da, kad jednom nastane država Palestina, dvojica vođa će stvoriti konfederaciju dviju suverenih država.
Kad je započeo proces u Oslu, koji je pokrenuo izravne tajne pregovore između PLO-a i Izraela te završio potpisivanjem načelne deklaracije ispred Bijele kuće 1993., konfederacija je stavljena u stranu. Jordan je sam potpisao mirovni sporazum s Izraelom 1994., a potom je uslijedio beskonačan razgovor palestinske i izraelske strane, često uz egipatsko i američko posredništvo. Kad je izbila druga palestinska Intifada 2000., te kad je umro Arafat 2004., ideja o konfederaciji je gotovo u potpunosti zamrla.
Na scenu su stupili novi politički čelnici obiju zemalja. Kralj Abdulah naslijedio je svog oca Huseina na jordanskom prijestolju, a Mahmud Abas je postao vođom Fataha i predsjednikom Palestinske samouprave. Njih dvojica su rijetko, ako ikad, razgovarali o konfederaciji. Jordan podupire rješenje stvaranja dviju zemalja, Palestine i Izraela, ali je također Abdulah upozorio da Jordanci imaju povijesnu ulogu zaštitnika muslimanskih i kršćanskih svetih mjesta u Jeruzalemu, što je dovelo i do zahlađenja nekih odnosa dvojice državnih čelnika.
Stoga je kao veliko iznenađenje došlo kada je bivši jordanski premijer Abdel Salam al-Madžali u Nablusu 22. svibnja rekao kako on osobno vjeruje da je konfederacija između nezavisne Palestine i Jordana najbolja opcija za oba naroda, posebice zato jer Palestinci nisu u potpunosti sposobni preuzeti svoje državne odgovornosti, naročito u financijskom smislu. Madžali je bio u neslužbenom posjetu Zapadnoj obali, te se susreo s predstavnicima velikih palestinskih klanova u Nablusu. Tamo je okupljenim Palestincima objasnio da Jordan ne može živjeti bez Palestine niti Palestina može živjeti bez Jordana. Konfederaciju je objasnio takvim uređenjem u kojemu bi Palestinci i Jordanci imali zajedničku vladu i parlament.
Madžali je u svom neslužbenog govoru odrazio jednu veliku istinu koju Jordanci dobro znaju - nezavisna Palestina u okvirima kakva se zamišlja je gospodarski neodrživa. Većina financijskih sredstava za održavanje svakodnevnog života zapravo daje Izrael, a sama Palestina gotovo ništa ne proizvodi. Sve arapske zemlje koje se busaju u prsa za pomoć Palestincima su više-manje prazne priče. Jedino Jordan pomaže u izgradnji palestinske države i Jordan je jedina arapska zemlja koja doista brine o palestinskim susjedima. U Jordanu se odmah počelo nagađati da li Madžali govori u svoje ime ili neslužbeno pokazuje mišljenje kralja i vlade. Kao osoba koja je bila uključena devedesetih u pregovore s Izraelcima i kao još uvijek poštovan jordanski političar, teško je poimati da je Madžali krenuo u Nablus bez prethodne konzultacije s kraljem.
Madžali je čak napomenuo da je izraelski premijer Benjamin Netanyahu opetovano pozivao Jordan na prihvaćanje konfederalne opcije s Palestincima, što je Jordan odbacio. Prema Madžalijevom prijedlogu, konfederacija bi imala ingerenciju nad sigurnošću, gospodarstvom i vanjskim poslovima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
