Premda pomalo na margini svjetskih naslovnica, javljaju se znakovi da još jedna zemlja iz skupine afričkih 'Velikih Pet' , Etiopija, se nalazi na rubu da ponovno potone u nestabilnosti u ionako već usijanom okruženju. Država koja je sjedište Afričke Unije i sama je blizu scenarija da će joj trebati međunarodni mirovni mandat kao u susjednoj joj Somaliji.
Početak novog vala nezadovoljstva i mogućeg daljnjeg krvoprolića krenuo je u studenom prošle godine u regiji Oromo. Službeni okidač bio je dokument pod nazivom 'Addis Ababa and the Surrounding Oromia Special Zone Integrated Development Plan', s ciljem širenja jurisdikcije glavnog grada na područja regije Oromo.
Etiopija na karti svijeta:
Regija Oromo na karti:
Dokumentom predviđeno širenje implicitno je u sebi imalo sadržan plan oduzimanja obradive zemlje poljoprivrednicima iz etničke skupine Oromo. Što je bila kap koja je prelila čašu unutar te etničke skupine koja iako po brojnosti najveća - sačinjava oko jedne trećine ukupne populacije zemlje – sustavno je marginalizirana od strane elita koje dolaze iz Tigray i Amhara etnosa. Treba dodati da zahvaljujući grabizmu i pljački elita, Etiopijom sada luta više od 150 000 Oromo seljaka bezemljaša. Tako da 'Development Plan' je samo nastavak jedne sustavne pljačke i marginalizacije.
No sama osnova prosvjeda i zahtjevi od strane Oromoa su u svojoj biti za elitu (Amhara – Tigray etnosi) na određenoj razini nebitni, jer na njih se je odgovaralo i odgovarati će se prokušanim metodama državnog ratnog stroja, logikom 'podanici su tu da slušaju' , a Oromo osobito.
Zastava regije Oromo
Ako se očekuju neki protestni zvukovi iz A. Unije, to ulazi više u područje dobrih želja. Adis Abeba je politički centar kontinenta, a ostatak 'Velike Petorke' ili grca u svojim vlastitim problemima ( Egipat, Nigerija ) ili ih jednostavno nije briga ( Alžir, Južnoafrička Republika ). Premda bi se moglo nagađati da nestabilnosti u Etiopiji, uza sve izjave Kaira da je to unutarnja stvar Adis Abebe, ipak idu na ruku Egiptu jer eskalacija bi mogla ugroziti projekt velike brane za hidrocentralu na Plavom Nilu s planiranim rokom završetka 2017. oko koje Egipat i Etiopija lome koplja. Tako da ne bi bilo čak ni čudno da Oromo i druge etno skupine nađu tajnog partnera u svojoj borbi protiv Amhara – Tigary vlastodržaca.
Sama kriza, izražena na relaciji Oromo/ostali - Amhara/Tigray traje konstantno od stvaranja 'moderne' etiopske države krajem 19. st., tako da je samo pitanje vremena kad će neki od podčinjenih etnosa dignuti glave i koliko će državnom aparatu trebati da iza sebe ostavi krvavi trag paleža, mrtvih tijela i silovanja; jer u svojoj osnovi Etiopija nikada nije prestala biti kolonijalna država. Najbolji primjer toga je carska Rusija koja je imala kopneni kontinuitet između metropole i različitih koloniziranih 'stanova'. SSSR uza sve proglase i reforme u osnovi je ostavio stanje na terenu netaknutim, samo je od stanova službeno napravio 'republike', kooptiravši dio elita drugih nacija u politbiro; ali Moskva je i dalje bila mjesto gdje ste se išli klanjati caru ( sekretaru partije ). No razlika ipak ima, jer SSSR je omogućavao i drugim nacijama da dođu do najviših položaja tako da smo imali Gruzijca i Ukrajinca za sekretare partije. U Etiopiji to je i dalje zatvoreni ples gdje je malo Amhara , malo Tigray skupina na vlasti, dok drugi od para igra ulogu 'druge violine' i čeka svoju priliku.
Oromo nastambe
Tigray i Amhara etnosi nastali su raspadom Aksumkog kraljevstva u 13. st. i dijele zajedničko povijesno naslijeđe, običaje i religiju - etiopsko pravoslavlje, ali govore različite jezike, amharic i tigrinya. Kolektivno se dva etnosa označuju kao Abesinijci, u skladu s jednim od naziva za Etiopiju, što je indikativno ako se želi vidjeti tko ustvari predstavlja 'pravu Etiopiju' i kakve poteze će napraviti centralna vlast prema ostatku zemlje. Druga indikacija za jedan od osnovnih odnosa prema preko 75 etničkih skupina ostalih u državi je osjećaj rasne i kulturne superiornosti. Temelj toga je u 'Solomnskom mitu' od 3000 godina državnosti, semitskim kulturnim i etničkim korijenima, pravoslavlju i pisanim jezicima poteklim iz sada liturgijskog jezika Ge'ez; naspram usmene kulture etničkih skupina iz okolice. Tu jasno vidimo percepciju Tigraya i Amahra naspram okruženja, kao prosvijećenim ljudima okruženih barbarima, a to je gledište jako srodno onom europskih kolonizatora.
Pripadnice Oromo naroda
Priča stvaranja 'moderne' etiopske države počela je sredinom 19. st. je s centralizacijom moći u postojbinama Amhara i Tigraya, uparene s igranjem na svoje kršćansko i semitsko naslijeđe s razlikom naspram 'crnih barbara' pred europskim silama i dobrim diplomatskim akumenom da se iskoristi netrpeljivost i rivalstvo kolonijalnih sila. Omogućili su elitama da preko svojih europskih sponzora dobiju moderno naoružanje i krenu u osvajanje okolnih nacija.
Prvi vladar koji je udario temelje projektu je Tewodros II. i njegova vladavina od 1855. – 68., no tek od 1889. pod Menelikom II projekt je krenuo u punom jeku. Glavni dragulj je bilo resursima bogato područje naroda Oromo. Kampanja osvajanja i koloniziranja je bila toliko zvjerska da se procjenjuje da je oko polovice populacije Oromoa od oko 10 milijuna pobijeno. To je bio samo uvod u pljačku resursa od strane abesinjskih kolonijalnih vlasti, koja je onima koji su preživjeli ostavljala ništa ili vrlo malo da si napune trbuhe.
Politiku rješavanja 'Oromo prijetnje' nastavili su i kasniji vladari Etiopije od Haile Selassaia, vođe vojne hunte -Dreg Mengistu Haile Mariama do sada pokojnog 'premijera' Melesa Zenawija. Dreg je imao praksu masovnih streljanja, drobljenja glava i mutilacije muških i ženskih genitalija. No uza sve nabrojano, za Zenawijeve vladavine - preminuo 2012.- državni aparat je u svojoj represiji nad Oromo populacijom i ostalim etničkim skupinama otišlo i korak dalje. S tim da je za centralnu vlast razdoblje nakon 11. rujna došlo je kao 'bogom dano' : s promulgacijom antiterorističkog zakonodavstva koje ima jako, jako 'liberalno' tumačenje. To je centralnim vlastima poklonilo još veći legalni pokrov iza kojeg su mogli skrivati svoju kampanju državnog terora nad počinjenim nacijama.
Od već gore nabrojanih metoda ubijanja i represije, tu je naravno uključeno i zatvaranje inteligencije, otvaranja vatre na studentske prosvjede, praćenje online i drugih oblika komunikacije u potrazi za čak i za najmanjim oblikom kritike na koju se onda spušta državna čizma. Ali sa smrću Zenewija još se nije profilirao novi nasljednik koji bi bio dostojna zamjena, tako da OLF (Oromo Liberation Front) i ostali u Oromo provinciji imaju minimalnu nadu za možebitni dolazak međunarodnih medijatora koji bi Oromoima udijelili kakvu takvu nadu u poboljšanje statusa prije nego se unutar EPRDF-a (Ethiopian Peoples' Revolutionary Democratic Front) profilira novi vođa Zenawijevog kalibra i pesnica Adis Abebe udari punom snagom.
Uz Oromo područje tu je uvijek prisutna rak rana zvana Ogaden. Područje koje etnički i kulturno pripada u 'Veliku Somaliju' i zbog kojeg su 60-ih i 70-ih Somalija i Etiopija krenule u rat. Ta škrta zemlja puna ratobornih Somalijskih klanova nikada u svojoj biti nije bila pokorna. Dok su Oromoi uza sve svoje bune bili abesnijskom ratnom stroju ovce za klanje, Somalijci su uvijek zbog svoje ratobornosti bili i ostali tvrd orah. Ako se tome doda povijest sukoba između Abesinijskog kraljevstva i somalijskih sultanata, koji su bili afrički nastavak sukoba između Velike Porte i europskih sila u vidu Španjolske i Portugala, jasno je da između muslimanskih Somalijaca i pravoslavnih Abesinijaca nikada nije nedostajalo povoda za rat.
Trenutno na području Ogadena se od 1994. vode borbe između ONLF-a ( Ogaden National Liberation Front) i centralnih vlasti. ONLF je pak našao tijekom svoje borbe partnera iz interesa u Eritreji gdje ima i baze. Taj potez od službene Asmare prirodni je nastavak toplo – hladnog rata između Adis Abebe i eritrejske prijestolnice koji traje desetljećima i u kome je Etiopija većinu puta izišla kao pobjednik.
Ogaden uz to, kao regija-žarište nalazi se u opasnosti da se stanje u njoj još pogorša nakon što se krene s punom snagom u rješavanje Oromo problema, jer ONLF je sigurno osjetio priliku i vlasti će se osjećati primorane da pokažu pobunjenicima i njihovim Asmara sponzorima tko je šef u regiji. Drugi faktor opasnosti je da većina regije graniči s kaosom južne Somalije koja vrvi od različitih sukobljenih strana među kojim je i filijala Al Qaeda-e, Al Shabab.
Uz to što je Somalija isto jedno od područja gdje se Etiopija i Eritreja igraju Hladnog rata i premda Somalija ima sada i službeno vladu (Federal Government of Somalia (FGS)). Svima je jasno da bez međunarodnih vojnih snaga ( glavne perjanice su Nairobi i Addis Abeba ) i financijske pomoći zapada, jug zemlje bi opet potonuo u kaos, dok sjever iako mirniji ili samo službeno priznaje federalnu vladu ( Puntland ) ili otvoreno traži nezavisnost ( Somaliland); a Al Shabab se jako dobro sjeća da su etiopske snage igrale ključne uloge u njegovim porazima. Tako da bi intenzivacija ratnih operacija u Ogadenu od strane Adis Abebe mogla također poslužiti kao upozorenje islamistima i drugim ratnim skupinama s druge strane granice, da ni ne pomišljaju da iskoriste trenutnu krizu u Etiopiji za uključivanje u Ogadenski sukob.
Uz sve gore nabrojano i dalje je gotovo vrlo sigurna oklada da će službena Adis Abeba od strane glavnih power brokera međunarodne zajednice ( prvenstveno SAD ), dobiti vrlo blage packe prilikom krvavog gušenja nemira. Razlog je naravno pragmatičan jer Etiopija se nakon 11. rujna pozicionirala u jednog od strateških partnera Washingtona u Africi. Prvenstveno u nadgledanju i kolikom tolikom pacificiranju Somalije i borbi protiv islamizma u Africi, što je naravno u financijskom, vojnom smislu i internacionalnim prestižom renumerirano, od strane Bijele Kuće. To je već spomenuti obrazac djelovanja klijentelističke države, koja mudro zna izabrati svojeg mecenu, uhodan još za vladavine Menelika II.
Dok je u počecima 'moderne' Etiopije najveći sponzor Adis Abebe bilo Ujedinjeno Kraljevstvo, no zajedno sa pomicanjem glavnog centra svjetske hegemonije zapadno, SAD je zasjeo na glavno mjesto mecena. Haile Selassie je naprimjer dobro unovčio svoj položaj američkog poslušnika u borbi protiv komunizma u Africi, dodavanjem teritorija Eritreje s jedne i dobivanjem polovice kolača od vojne pomoći SAD namijenjenog Africi, s druge strane.
Dreg komanda je nastavila s dobrim odnosima s Washingtonom sve dok nacionalizacija filijala američkih kompanija i antiimperijalistička ideologija nisu raskinuli brak što je Adis Abebu bacilo u zagrljaj Moskvi. Meles Zenawi u maniri svojih prethodnika samo je nastavio već utabanim putom, brinući se da američki interesi saveznika budu zaštićeni, što mu je uz već spomenutu pomoć omogućavalo da na unutarnjim pitanjima gazi čeličnom čizmom bilo koje glasove nezadovoljstva zbog Amhara – Tigray dominacije. A pošto se Adis Abeba zna prikazati kao dobra udavača, novi udvarač već neko vrijeme je i Peking. Najočitiji primjer toga je novo sjedište Afričke Unije izgrađeno od strane Kine i predano kao poklon.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
