Premda mnogi u svijetu predlažu Kim Jong-unu da odustane od nuklearnog i raketnog programa i da prihvati denuklearizaciju, omogući političke reforme i široku ekonomsku liberalizaciju u zamjenu za velikodušnu potporu sa Zapada, sasvim je jasno da bi takva politika bila potpuno pogubna za Pjongjang. Zanimljivo da je upravo to učinio Muammar Gaddafi u godinama prije izbijanja narodne revolucije koja je rezultirala njegovim javnim smaknućem, ali i padanjem Libije u permanentni kaos. Iz tih razloga Kim neće slijediti takvu "racionalnu politiku" već će raditi drukčije, po svom, tj. sukladno politici koju mnogi u svijetu nazivaju "iracionalnom" poput Donalda Trumpa, Nikki Haley i Rexa Tillersona. Međutim, američki vanjskopolitički lideri ne shvaćaju činjenicu da je politika Sjeverne Koreje apsolutno racionalna kad se detaljnije promotri.
Kuyoun Chung stručnjakinja na južnokorejskom Institutu za nacionalno ujedinjenje, trustu mozgova kojeg je osnovala vlada u Seulu, opisala je Sjevernu Koreju "vrlo racionalnom". "Opisujući Sjevernu Koreju iracionalnom i ludom (SAD) nastoje demonizirati postojanje Kim Jong-unovog režima, ili pružiti objašnjenje za kritiku ili akte prisile prema Sjevernoj Koreji. Ali takav pristup zapravo ne pomaže Sjedinjenim Državama ni sigurnosti sjeveroistočne Azije." Treba napomenuti da je davne 1994. američki politički znanstvenik Denny Roy napisao u jednom svom često citiranom članku da je reputacija "lude države" i "bezobzirnog nasilja" radila u sjevernokorejsku korist držeći njene neprijatelje u škripcu. No, zaključio je da je takva slika "velikim dijelom produkt pogrešnog tumačenja propagande".
Pri svakom razmatranju unutarnje i vanjske politike Sjeverne Koreje na umu treba imati jednu vrlo važnu činjenicu: vladajuća elita na čelu s dinastijom Kim predstavlja velemajstore političkog preživljavanja, a dobro se zna da oni koji umiju preživjeti najteže uvjete ne mogu biti iracionalni. Režim dinastije Kim preživio je dvije tranzicije vlasti, gubitak potpore SSSR-a i masovnu glad tijekom 1990-ih koja je neviđena u suvremenoj povijesti kao i desetljeća tenzija sa skoro svim susjedima, ali i prekomorskom supersilom. Koliko bi režima uspjelo preživjeti u takvim uvjetima? Vrlo mali broj, zapravo ni jedan osim sjevernokorejskog. To dostignuće pokazuje da režim obitelji Kim koliko god bio brutalan i represivan nije iracionalan već suprotno, itekako je racionalan.
Upravo je kontinuirano preživljavanje prvi argument i glavni dokaz o racionalnosti državne politike. Iracionalna država ne bi dugo poživjela. Promjene vlasti u demokratskim državama budu bolne, ali nisu krvave i vrlo rijetko pripadnici bivšeg režima završe u zatvoru. U Sjevernoj Koreji je drukčije jer bi krah režima doveo do kraha države i neizbježnog ujedinjenja s Južnom Korejom. U tom slučaju sjevernokorejske elite bile bi suočene ne samo s gubitkom moći već i imovine, ugleda, a čak i života. Zato vladajući nastoje održati režim na životu svim sredstvima uključujući nuklearni program i represivne mjere i sve ostalo.
Drugi argument koji pokazuje da nema iracionalnosti u politici Kima je mogućnost vanjske invazije. Događaji u najnovijoj povijesti u Iraku, Afganistanu i Libiji pokazali su da Sjedinjene Države mogu samostalno ili na čelu neke koalicije provesti smjenu režima širom svijeta ako za to imaju svoje razloge. Kako bi spriječili stranu invaziju jedino je rješenje forsirati strategiju vojnog odvraćanja u vidu nuklearnog i balističkog programa. A upravo tu politiku vlasti provode vrlo uspješno. Kim je odlučan ostvariti ono što nuklearni stručnjaci obično zovu "sposobnost nuklearnog napada", tj. sposobnost da se preživi prvi napad protivnika i tada protivniku zada udarac nuklearnim naoružanjem. On je svjestan da država s nuklearnim kapacitetima teško može biti napadnuta izvana.
Treći argument: sjevernokorejski režim je represivan prema državnim dužnosnicima kako bi spriječio mogućnost zavjere unutar redova vlasti. Najčešće revolucije pokreću oni koji su blizu vladara. Između 1950. i 2011. u svijetu se dogodilo 457 pučeva od kojih je 227 bilo uspješno. Kim je došao na vlast relativno mlad dok su vodeći civilni i vojni dužnosnici dvostruko stariji od njega. Stoga je on pokrenuo unutarnje čistke vojne elite kako bi ostale članove elite zastrašio i natjerao na poslušnost. No takva politika poput politike nuklearnog odvraćanja može biti s dvostrukom oštricom jer se vojni časnici mogu udružiti i sami započeti urotu kako bi spriječili da budu pometeni. Istom cilju poslužilo je i ubojstvo Kim Jong-nama, koji je iako Kimov brat i politički neaktivan bio itekako opasan jer je živio izvan kruga sjevernokorejske elite i uživao je kinesku zaštitu. Svakako da trovanje brata zbog političkih razloga više doliči tv-seriji Igra prijestolja, ali Sjeverna Koreja je danas jedna od rijetkih preživjelih monarhija.
Politička represija i ekonomsko-informacijska izolacija su četvrti argument koji pokazuje racionalnost. Najveći problem koji koči političko i ekonomsko otvaranje Pjongjanga svijetu je demokratska i uspješna Južna Koreja. Ako bi informacijska blokada popustila, a sloboda informiranja je potrebna za poduzetničku klimu, Sjeverni Korejci bi shvatili koliko zapravo zaostaju za razvijenim sunarodnjacima s juga poluotoka što bi mogla biti kap koji bi prelila čašu i uzrokovala pobunu. Kim ipak nastoji otvarati svoju zemlju tržištu, ali to radi na ograničeni način. Ekonomske reforme koje je zadnjih godina pokrenuo slične su kineskima krajem 1970-ih i 1980-ih i one dovode do većeg standarda građana. To rezultira većim zadovoljstvom naroda. No, istodobna politička represija i informacijska blokada ne popuštaju već se dapače stežu. Nekad je granica s Kinom bila relativno otvorena dok je danas pod strogom kontrolom. Crno tržište dvd-a, cd-a i usb-ova sa stranim sadržajima je vrlo riskantno, a državni računalni stručnjaci marljivo rade kako osigurali da narodne mase ne budu izložene stranim utjecajima. Sjeverna Koreja je jedinstvena zemlja koja je pokazala da nije slijedila primjer Kine, Vijetnama i Mijanmara koji su postupno ublažili kontrolu i represiju. I to im za sada dobro polazi za rukom.
Peti argument koji dokazuje racionalnost državne politike Pjongjanga je očuvanje lagodnog i ležernog života sjevernokorejske elite, ali i sve većeg broja običnog stanovništva. Iako su dobro dokumentirani logori i kršenja ljudskih prava, ne treba podcijeniti to da neki slojevi sjevernokorejskog društva žive vrlo kvalitetno i daleko su od logora i zatvora. Životni stilovi u Pjongjangu, Hamhungu i Chongjinu su relativno visoki za sjevernokorejske standarde. Oni služe kao poticaji za građane koji žele slijediti pravila i živjeti bolje. U zemlji ima pregršt iskustava od kojih nisu sva loša. Iskustva se mijenjaju ovisno o dinamičnim procesima društvenih promjena. Specijalne ekonomske zone i razvoj poduzetništva omogućuju sve većem broju običnih ljudi da žive bolje i da si omoguće potrošačku robu kao što su automobili, računala, mobiteli, objedovanje u restoranima i druge stvari koje su se nekoć smatrale luksuzom. Stručnjaci smatraju da elita civilnih i vojnih činovnika čini 5 do 7% stanovništva, ali to se sada širi. Stoga Kim svojom "racionalnom iracionalnošću" želi pridobiti što veći broj stanovnika uz sebe. Naravno, tako što će im uskratiti znanja o vanjskom svijetu i držati ih izoliranima.
U listopadu su stručnjaci CIA-e zaključili da Kim Jong-un nije lud već racionalni akter fokusiran na preživljavanje svog režima. Usprkos stalnim lansiranjima balističkih projektila i i šest odrađenih nuklearnih testova, mladi vođa posjeduje jasnu strategiju kojom nastoji zaštititi svoju poziciju Vrhovnog vođe. Časnici CIA-e su ispravno ustanovili jasnoću namjera sjevernokorejskog diktatora koji u svakom slučaju nema namjeru bombardirati Los Angeles ili New York već želi vladati što je duže moguće, tj. do smrti i to u mirnodopskim uvjetima ako je ikako moguće. Zadnja osoba koja želi sukob na Korejskom poluotoku je Kim. On svojim potezima nastoji ispipavati strpljenje Amerike i međunarodne zajednice. Zaključci CIA-e i objektivan pogled na stvari prkose Trumpovim upisima na Twitteru da je Kim "mali raketni čovjek" i "luđak" kao i opaski u govoru pred UN-om da je Kim diktator na "suicidalnoj misiji". Što prije američki predsjednik shvati da griješi, to bolje.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
