Zašto su Sjedinjene američke države intervenirale u Somaliji 1992., i zašto su Kenija i Etiopija učinile isto 2011? Somalija je pokazatelj američkog novog pristupa intervencionizmu u svijetu. U vrijeme kada je predsjednik George H.W. Bush (stariji) pokušavao minimizirati američke resurse u Africi, ujedno je morao eksperimentirati američku moć u poslijehladnoratovskom svijetu. Teme idealizma, realizma i multilateralizma tada su postale okosnicom novog svjetskog poretka. Somalija je u tome bila laboratorij vanjske politike, pri čemu je Mogadishu trebao djelovati onako kako Washington priželjkuje. No, druga je stvar ovdje ključna: Somalija je trebala postati primjerom u kojemu bi ključni američki stvaratelji vanjske politike koristili humanitarne i normativne argumente za opravdanje američke vojne intervencije u raznim dijelovima svijeta. Amerikanci su u Somaliji vidjeli primjer budućih prijetnji. Zemlja je to za koju SAD imaju malo izravnog interesa, ali koja može prenositi mizeriju i kaos kroz, primjerice, terorizam. Zbog toga je Washington nametnuo moralnu i pravnu obvezu koja je završila slanjem 25 tisuća američkih vojnika u Somaliju 1992.
Formalno su te trupe bile dio 37 tisuća vojnika u operaciji UN-a UNITAF, koja je osiguravala sigurnu dostavu hrane i humanitarne pomoći u paralelnoj UN-ovoj operaciji u Somaliji (UNOSOM I). U Somaliji je Bush prepoznao priliku za svoj najavljeni novi svjetski poredak koji se temelji na načelima davno ukorijenjenima u američkoj vanjskoj politici. Posebice se ovdje radi o naglašavanju vladavine prava i održavanju reda kao načina promicanja slobode. Sloboda se najbolje može dostići, smatrali su Amerikanci, ako se nacije u cijelosti osiguravanju u potrazi za samoodređenjem i ako individualni građani unutar nacija mogu implementirati svoje želje kroz demokratske institucije. Iako se interpretacija samoodređenja uobičajeno povezuje s Woodrow Wilsonom i Franklinom Rooseveltom, američka 'obveza' da se takva politika širi svijetom krenula je od Harryja Trumana i njegove Doktrine koja govori da politika SAD-a mora biti podupiranje slobodnih ljudi koji se opiru represiji, te da Amerikanci moraju pomoći tim slobodnim ljudima.
Tako je započeo američki intervencionizam, posebice vidljiv u Doktrini nereda Ronalda Reagana, koji je naoružavao protukomunističke pobunjeničke pokrete kako bi se borio protiv totalitarizma i religiozno utvrđenog zla, a zapravo je stvorio zasade fundamentalističkih, ekstremističkih i terorističkih skupina diljem svijeta, kao determinirani kaos. Bush je u novom svjetskom poretku vidio nevjerojatnu priliku da provede u djelo sve te ideje jer je Amerika u tom trenutku doista bila jedina svjetska supersila.
Bush je odmah znao da se nova globalna misija SAD-a može provesti samo oružjem, te je spojio Wilsonovske ideale s Hladnoratovskim idealizmom. Istodobno, korištenje sile je bio najsigurniji način da se stekne teška kritika američke javnosti, ali i Kongresa, koji nije toliko mario za gubljenje američkih života koliko za financijske gubitke u državnoj blagajni, ali i zbog toga što se Amerika s pravom počela promatrati kao neoimperijalistička sila. U Prvom zaljevskom ratu je postalo vidljivo da SAD koriste novi svjetski poredak kao filozofsku izliku za stvaranje svijeta neograničene američke moći u kojoj svi moraju prihvatiti američke interese. Zbog tih kritika, Washington se okrenuo multilateralizmu, kao kompromisu između pretjeranog intervencionizma i pretjeranog izolacionizma, te stvaranju Pax Americane, poretka u kojemu se mir održava putem međunarodnog zakona i napredovanjem i održavanjem liberalnih demokracija i gospodarstava. Ujedno je to značilo da SAD moraju stvoriti niz saveznika koji će dijeliti takvu viziju svijeta. Ona se pokušala prvo u Somaliji.
Uslijed kombinacije suše, građanskog rata i lako dostupnog oružja, Somalija je ušla u kaos 1992. Svi veći gradovi bili su ruševine, a preko tristo tisuća ljudi umrlo je uslijed rata i gladi. Više od milijun je razmješteno i izbjeglo, a dva milijuna je bilo na rubu preživljavanja. Svijet je skupljao humanitarnu pomoć, a Bijela kuća je osmišljavala što je potrebno učiniti. Glavnu priliku Bush je dobio početkom studenog 1992., kada je izgubio predsjedničke izbore. Izabran je bivši guverner Arkansasa Bill Clinton, ali Bush je imao tri mjeseca, do kraja siječnja 1993., te je mogao utvrditi smjernice američke vanjske politike. Odlučio se provesti pokus u Somaliji. Nakon savjetovanja s načelnikom glavnog stožera generalom Colinom Powellom i drugim visokim dužnosnicima, Bush je kontaktirao glavnog tajnika UN-a Boutros Boutros-Ghalija s ponudom američkih snaga u Somaliji. Vijeće sigurnosti je 3. prosinca 1992. jednoglasno prihvatilo Rezoluciju 794 kojom se dozvoljava slanje međunarodne vojne snage u Somaliju. Boutros-Ghali nije uspio nagovoriti Amerikance da nose plave kacige, što je značilo da se zapravo radi o američkoj akciji.
Zakonodavni i, ako hoćete, moralni predznak takvih akcija postao je od Somalije naovamo glavnim razlogom međunarodnih intervencija. Amerikanci su naglašavali da su demokracija i međunarodni poredak dvije strane iste ideje, te da predstavničke vlade koje se drže vladavine prava imaju obvezu intervenirati u ime zaštite ljudskih prava bilo gdje na svijetu. U tome su imali pomoć UN-a, i u prosincu 1992. gotovo sve zemlje svijeta su potpisale Univerzalnu deklaraciju ljudskih prava, te dodatne konvencije, Međunarodnu konvenciju o građanskim i političkim pravima, te Međunarodnu konvenciju o gospodarskim, društvenim i kulturnim pravima. Zajednica čovječanstva od tada ima obvezu podržavanja prava na život, nacionalnost, političku participaciju, slobodu kretanja, stanovanja, te raznih drugih prava, među kojima i ona koja su teško kršena u Somaliji.
I dok je prvotno operacija uspjela u davanju humanitarne pomoći, Clintonova administracija nije bila zadovoljna intervencijom u Somaliji. Cijela Clintonova kampanja bila je u stvari usmjerena protiv predsjednika koji se bavi samo vanjskom politikom, a ne domaćim gospodarstvom. U tom metežu, Madeleine Albright je osmislila ideju izgradnje nacije, koja je univerzalno upropaštavala države i nacije diljem svijeta. Najzad, u ljeto 1993, u nastojanju hapšenja Mohameda Faraha Aideeda, koji je odgovoran za smrt dvadeset i trojice pakistanskih mirotvoraca, 18 Amerikanaca je poginulo u uličnim bitkama u Mogadishuu, te je srušeno nekoliko helikoptera. Clinton je odmah naredio povlačenje američkih trupa iz Somalije, a zadnji vojnici su otišli 26. ožujka 1994. Tog dana je završena propala intervencija američke vlade, ali je ideja o takvim intervencijama preživjela i ponavlja se do danas.
Nova generacija vojnika koji su izvršavali tu moralnu i pravnu obvezu, međutim, nisu došli iz SAD-a, već iz Kenije i Etiopije. Radi se o kenijskim i etiopskim vojnim intervencijama u Somaliji krajem 2011. Posebice se to odnosi na uspon al-Shababa, somalijske terorističke organizacije, povezane s islamističkim terorističkim skupinama u svijetu, koja je počela izvoditi svoje krvave napade po Etiopiji i osobito u Keniji. Dvije zemlje su stacionirale više od osam tisuća vojnika u Somaliji, ali su se suočili i sa složenim odnosom somalijskih običaja, klanskih struktura i vjerskih razlika.
Somalija je zemlja koja nije složna od svog početka. Sjeveroistočni dio afričkog kontinenta, tzv. Rog Afrike, je čak među Somalijcima teško odredivo pitanje vlasništva. Nezavisnost stečena 1960. vodila je ujedinjenju Britanskog Somalilanda i Talijanskog Somalilanda u jedinstvenu Republiku Somaliju. No, neki su Somalijci zagovarali Veliku Somaliju, koja bi uključivala Somalijce u području današnjeg Džibutija, istočne Etiopije i sjeverne Kenije. Tako je somalijski diktator general Mohamed Siyaad Barre napao etiopski Ogaden 1977-1978., te izgubio rat. Nezadovoljnici su se organizirali i srušili Barreov režim nakon dugotrajnog krvavog rata. Barre je srušen u siječnju 1991.
Kaos i humanitarna kriza vodila je američkoj neuspješnoj intervenciji 1992. Stoga je stanje u Somaliji od velikog značaja za susjedne zemlje, posebice za Keniju, na čijem sjeveru je Dadaab kamp, jedan od najvećih izbjegličkih kampova na svijetu. Da bi ponovno uspostavila upravu u Somaliji i da izbjeglicu odu, Kenija je dvije godine vodila proces pomirenja, što je 2004. rezultiralo Somalijskom tranzicijskom federalnom vladom, petnaestim pokušajem stvaranja središnje vlade u Mogadishuu od 1991. Prema tom mišljenju, parlament se treba sastojati od četiri glavnih klanova (Darod, Hawiye, Dir, Digle-Mirifle) te pet manjinskih skupina (manji klanovi, nesomalijske skupine, somalijska dijaspora, građanske skupine i islamističke organizacije).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
