Najmanje 30 vojnika je ubijeno u borbi između armenskih i azerbajdžanskih snaga u regiji Gorskog Karabaha, za što Baku i Erevan optužuju jedni druge. Azerbajdžan je u izjavi rekao kako su armenske snage ubile 12 njihovih vojnika, te oborili jedan helikopter. Armenski predsjednik Serž Sakrisian je izjavio da je 18 armenskih vojnika izgubilo živote, a 35 njih je ranjeno, ne spominjući da li se radi o vojnicima iz armenskih oružanih snaga ili armenskih separatista koje podržava Erevan na Gorskom Karabahu. Okršaj je bio snažan, a pokrenute su i ofenzive većih razmjera.
Azerbajdžan je potom proglasio unilateralan prekid vatre u sukobu s Armenijom. Međutim, ubrzo nakon tog proglasa, armenski mediji su objavili da Azerbajdžan i dalje napada artiljerijskim sustavima. Pod bombardiranjem su se našle kuće, parkovi, pa čak i plinovod koji napaja grad Martakert. U Azerbajdžanu govore da je odluka o prekidu vatre donesena nakon međunarodnih poziva na mirnu politiku. U proteklim danima, oboren je azerbajdžanski helikopter Mi-24 koji je izvršavao udar na armenske vojne pozicije. Jedan tenk je oštećen zbog naleta na minu, dok je šest armenskih tenkova i 15 artiljerijskih komponenti uništeno.
Od 1994. Gorski Karabah je postao predmetom snažnog spora i borbi Armenije i Azerbajdžana. Radi se o planinskom području s oko 150 tisuća stanovnika, na površini od 12 tisuća četvornih kilometara. Od kraja rata u ranim devedesetima, Gorski Karabah je pod kontrolom lokalnih etnički armenskih snaga, te armenske vojske. U ratu je živote izgubilo oko 30 tisuća ljudi, a raseljeno je oko milijun stanovnika. Međunarodnim posredovanjem odlučen je konačni status regije, ali to nije donijelo značajnog napretka. Iako je Azerbajdžan de facto izgubio u tom sukobu, ta pirova pobjeda za Erevan je imala velikog gospodarskog gubitka. Naime, Turska je zatvorila svoju granicu s Armenijom, pa je zemlja imala otvorenu granicu samo prema Gruziji i Iranu.
Ruski predsjednik Vladimir Putin pozvao je obje strane na prekid sukoba i iskazivanje suzdržavanja. Ruski vanjski i obrambeni ministri kontaktirali su svoje azerbajdžanske i armenske kolege u nadi za stabilizacijom stanja. Američki ministar vanjskih poslova John Kerry izdao je priopćenje u kojem Sjedinjene Američke Države optužuju na najžešći način eskalaciju nasilja.
Armenija smatra da je "neprijatelj" poduzeo ofenzivne akcije kako bi se duboko infiltrirao u obrambene linije armenske vojne i zauzeo taktičke pozicije tenkovima, artiljerijom i zračnim snagama. Taj se "neprijatelj" povukao nakon što su armenske snage odgovorile, pri čemu armensko ministarstvo obrane naglašava da su vojne operacije i dalje u tijeku. Azerbajdžanske vlasti se smatraju u potpunosti odgovornima za nevjerojatnu eskalaciju tenzija na Gorskom Karabahu, stoji u izjavi armenskog ministarstva obrane.S druge strane, azerbajdžanska vlada opisuje armenske snage kao agresora. Azerbajdžansko ministarstvo obrane optužuje Armeniju za namjerno i "intenzivno" bombardiranje naselja blizu linije razgraničenja. Oni upiru prstom na Armence koji su prema tim navodima ubili i ranili nekoliko civila, uz pucanje na azerbajdžanske vojnike. U Bakuu odgovornost vide na armenskoj strani, jer se radi o agresivnoj zemlji.
Obnovljena borba na Južnom Kavkazu, odnosno oko regije Gorski Karabah, započela je još početkom prosinca prošle godine, kada je Azerbajdžan započeo ofenzivu napadajući armenske pozicije na liniji kontakta koji razdvaja Karabah i Azerbajdžan. U danima koji su slijedili došlo je do žestokih sukoba koji su ugrozili slabašan sporazum o prekidu vatre iz svibnja 1994. Taj sporazum je učinkovito zaustavio otvoreni sukob za kontrolu nad Gorskim Karabahom, ali je zapravo samo zamrznuo konflikt, u kojemu je Azerbajdžan izgubio Karabah, a lokalne separatističke snage (koje podupire Armenija) preuzele su kontrolu nad nekoliko okruga Azerbajdžana koje su izvan regije Gorskog Karabaha.
Od tada, diplomatski napori za rješenjem nisu urodili plodom. Razlog jest što u samoj srži problema postoje različiti i podijeljeni pogledi na sam sukob. Za Armeniju i Karabah glavna je misao ona samoodređenja, ali je za Azerbajdžan važno načelo teritorijalnog integriteta država. Ova ključna kontradikcija između dva načela međunarodnog prava ne daje mjesta za razgovor. Svako malo dolazi do razmjene vatre, a broj poginulih se stalno povećava. Tako je 2003. poginulo 19 vojnika, ali 2014. ih je bilo 64. Onkraj strašnih ljudskih gubitaka, povećava se u korištenje ozbiljnog ofenzivnog oružja. Prije se radilo o sporadičnoj snajperskoj paljbi, ali sada se kreće prema artiljeriji i zračnim snagama.
Za Azerbajdžan je odluka o eskalaciji tenzija i obnovljenim napadima bila proizvod diplomatske aktivnosti i unutarnje politike. Naime, operacije su započele netom prije predsjedničkog sastanka 19. prosinca između Armenije i Azerbajdžana kako bi se ojačala azerbajdžanska diplomatska pozicija. Taj je susret sam po sebi bio razočarenje, a borbe su se nastavile nakon toga. Ipak, bio je to važan oblik diplomacije i dijaloga i prvi susret dvojice predsjednika još od listopada 2014. U tom kontekstu, azerbajdžanska strategija da se osloni na vojnu eskalaciju kao način ojačavanja diplomatske snage nije uspjela. Dapače, čini se da je samo oslabila Baku. Postoji također i drugi čimbenik, vezan uz unutarnju politiku, te korištenjem nacionalizma za ojačavanje azerbajdžanskog vodstva.
Čini se da azerbajdžanska strana već mjesecima pokušava proširiti sukob i uvući Armeniju dublje u konflikt i izazvati pretjeranu armensku reakciju. To je vidljivo po zemljovidu sukoba, jer se borbe vode daleko od linije kontakta koji razgraničava Karabah od Azerbajdžana, te se cilja na učinak na civilna središta u armenskim sjeveroistočnim i južnim pograničnim područjima. Armenija nije odlučila reagirati pretjerano, ali je razvila armensku politiku pojačanog odgovora, s osvetama za azerbajdžanske napade s razinom snage koja tek malo nadjačava početni napad. Armenci smatraju da time odvraćaju azerbajdžanske snage od jačeg napada, ali također time riskiraju spiralu neprestanog sukoba.
U svijetlu pogoršanja stanja, Moskva bi trebala redefinirati svoju ulogu na Južnom Kavkazu. Ona sada stoji kao ključ, a ne samo kao nužni medijator. Ima niz kombinacija neriješene prirode Gorskog Karabaha, ali obje zemlje u sukobu ovise o ruskoj moći i utjecaju, te rizik od rata u nastanku mogao bi biti primamljiv ključ Kremlju da nastavi sa svojim mirovnim inicijativama, kao što je bio slučaj u Siriji. U tim koracima, Putin bi morao biti što oprezniji jer bi uključenje Rusije u smirivanje sukoba moglo na neki način provocirati novi sukob, koji bi onda Rusija morala rješavati. Naime, postoji uvjerenje u Bakuu da je Rusija a priori na armenskoj strani, ali jednako tako u Azerbajdžanu je snažno prisutna turska politika, koja je u sukobu s Kremljom.
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je odmah po izbijanju sukoba rekao kako će podupirati Azerbajdžan do kraja u obračunima. Turska ima bliske odnose s Bakuom, ali nema nikakve odnose s Armenijom zbog genocida kojega su Osmanlije počinili nad milijun Armenaca prije stotinu godina. Erdogan je kritizirao i Minsku skupinu, tijelo pod upravom OESS-a, kojim predsjedavaju SAD, Rusija i Francuska i koje bi trebalo zaustaviti sukob. Erdogan smatra da se ovakvi incidenti ne bi mogli dogoditi da je Minska skupina poduzela pravedne i odlučne korake. Ipak, potrebno je vidjeti konstruktivnu ulogu Turske u rješavanju ovog sukoba, s obzirom na utjecaj koji Ankara ima u Bakuu.
S druge strane, većina azerskog etnikuma živi u susjednom Iranu, što vladi u Teheranu predstavlja veliku zabrinutost. Izuzev Turkmenistana, Iran je sada okružen na sve strane s ekstremističkim i nestabilnim susjedstvom. Stoga je iranski ministar vanjskih poslova Mohamad Džavad Zarif pozvao sjeverne susjede na izbjegavanje bilo kojih mjera koje bi otežale situaciju, te im savjetovao da odmah zaustave sukobe i pokušaju što prije obnoviti mir. Iranski dužnosnici su uvijek naglašavali da se sukob oko Gorskog Karabaha može riješiti jedino političkim putem. Stoga se uz Rusiju, SAD i Francusku odnosno Minsku skupinu, može očekivati i suradnja Ankare i Teherana kako bi se razriješilo sjeme sukoba koje se, nakon Ukrajine i Sirije, može odmetnuti u još jedan rat na zemljopisnoj okosnici Rusija-Kavkaz-Bliski istok.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
