Irak često ostaje zaboravljen pri borbi protiv Daeša (ISIL) i drugih terorističkih skupina, jer se ta borba donekle ograničila na Siriju. Međutim, i u Iraku vlada podjednaka ratna atmosfera, u kojoj se nastoji suzbiti širenje takfirističkih terorista koji su i nastali u sunitskim dijelovima Iraka.
Jednom kada svjetskim silama bude bilo potrebno da doista unište Daeš, i kada će ta izravna prijetnja iračkoj državi nestati, i dalje će se postavljati pitanje da li je moguće da Irak preživi kao jedinstven politički entitet. Snage koje se bore za oslobođenje zapadnih i sjeverozapadnih teritorija, kurdski pešmerge, šijitske milicije i manje sunitske snage, već se svađaju međusobno tko će kontrolirati područja koja još nisu oslobođena.
Kako to izgleda vidi se prilikom oslobođenja Sindžara 12. studenog. Područje su oslobodili Kurdi i lokalne snage Jazida, međutim odmah po oslobođenju nastala ja svađa između snaga Kurdistanske radničke partije (PKK) i pešmerga Kurdistanske regionalne vlade (KRG). Spor je nastao zbog zastave. Naime, sve strane su nastojale što brže postaviti svoje stranačke ili etničke zastave na glavne vladine zgrade u Sindžaru. Potom je predsjednik Kurdistanske regije Masud Barzani obznanio da se mogu podignuti samo kurdistanske zastave i niti jedna druga. Istoga dana je zapovjednik Zaštitnih snaga Sindžara Hajder Šešo optužio kurdistanske stranke da se bore oko frakcijskih interesa u Sindžaru, a ne za dobrobit lokalne zajednice. Ovi sukobi dodatnu jačaju zbog turskog utjecaja na Kurdistan.
Barzani je kolovođa takvog razvoja događaja. Njegova Kurdistanska demokratska stranka drži većinu u parlamentu Kurdistanske regije i vladi, te ima dobre i čvrste odnose s turskom vladajućom Strankom pravde i napretka. PKK je, kao što je poznato, u dugogodišnjem sukobu s turskom vladom oko kurdskih područja u Turskoj i Siriji. U međuvremenu, turska vojska i dalje povremeno bombardira PKK pozicije u Turskoj, Iraku i Siriji. Barzani je nekoliko puta javno pozvao PKK da ukloni svoje baze iz iračkog Kurdistana kako bi time osigurali sigurnost i zaštitu civila.
Irački politički sukob je usko vezan za cjelokupnu regionalnu igru. Irački Kurdistan je klasičan primjer. Rast PKK-a se smatra potencijalnim izazovom Barzaniju na njegovom domaćem terenu i izazovom kurdsko-turskom sukobu. S druge strane, do sukoba je došlo između kurdskih snaga i raznih frankija šijitskih Narodnih mobilizacijskih jedinica u Tuz Hormatu, u provinciji Salahudin. Borci s obje strane su otimani, ubijani i ranjavani. Situacija je i dalje napeta, unatoč nastojanju medijacije s raznih strana, uključujući središnje iračke vlade i Irana. U Tuz Hormatu se jasno vide regionalne razlike pretočene u unutarpolitičku krizu. Radi se o gradu u kojemu većinski žive Turkmeni, a njihov predvodnik Aršad Salhi, čelnik Turkmenskog fronta, optužio je kurdske snage da dozvoljavaju PKK-u da bude prisutan u gradu, te je obećao ozbiljne posljedice zbog toga.
Problemi Iraka nakon što se slomi Daeš će biti mnogo raznovrsniji i složeniji nego borba protiv terorista samih. Rješenja će vjerojatno biti teže pronaći. Strane uključene u izgradnju novog Iraka imaju raznolike i međusobno suprotstavljene regionalne saveze. Ova raznolikost uključuje nacionalističke snage sa separatističkim ambicijama, kao što su PKK i dalekosežno možda i Barzanijev KDP. Tu su religijske snage poput šijitskih milicija - među njima najsnažniji su brigade Hezbolaha i Asaib Ahl al-Hak koji imaju ideološki savez s Iranom. Postoje i drugi čimbenici kao što su plemenske snage koje u provinciji Anbar vodi Šejh Ahmed Abu Riša i koji imaju regionalne ambicije za oslobođenjem tih područja.
Radi se o najvećoj krizi koju je Irak doživio od svog začetka, jer je po prvi puta ugrožen integritet države kao ujedinjenog doma svojih stanovnika. Nisu samo teroristi krivi za to, nego temeljna nestabilnost u viziji zemlje kako ju smatraju sve sukobljene skupine. To je perenijalni problem otkako je i nastala iračka država. Na jedan ili drugi način ta pitanja su ignorirana, nadiđena ili možda skrivena pod drugim imenima. Od 2003. sve što se skrivalo je izašlo na površinu u najgorem mogućem obliku. Gotovo trećinu zemlje okupira skupina koja ima fundamentalno različitu misao o državi. Njihova ideja islamske državnosti (dawlah) je strukturalno različita od nacionalne države. Iračani se danas s pravom pitaju da li nacionalna država može postojati u formi kakva je zamišljena nakon Ugovora u Westphaliji, ili barem onakvom kakva je zamišljena državnost na Bliskom istoku nakon propasti Osmanskog carstva.
Drugo je pitanje također vezano za raspad Osmanskog carstva, a to je da li Kurdi žele reflektirati svoj identitet kroz državu, etničku zajednicu ili kulturnu posebnost. Ozbiljni upitnici se postavljaju da li Kurdi mogu ostvariti svoje interese unutar ujedinjene iračke države. Kurdi uživaju određena prava odnosno neotuđiva prava kao i svaka skupina ljudi. Pitanje je da li je moguće da se oni smatraju Iračanima, da li žele biti Iračani ili samo žele svoj nacionalni identitet. Treba podsjetiti da je prekid veza s Bagdadom koštao Kurde mnogo, posebice u vidu perenijalne ideje zajedničke kurdske domovine. Barzanijeva predaja Kurda u turske ruke sada ne može više predstavljati irački Kurdistan kao određeni kurdski Pijemont. Erbil je takvu ulogu jasno odbio.
Treći aspekt krize je možda i najdublji. Velika većina iračkog stanovništva su Arapi, ali oni sami su razjedinjeni. Te podjele su u prošlosti možda bile samo denominacijske prirode u smislu podjele na sunite i šijite, ali danas ih dijeli vizija države ili barem vizija međuovisnosti države i društva. Ta podjela je dovela do strukturalnog odbijanja druge strane i goleme promjene odnosa ne samo u Iraku, nego i u drugim zemljama Bliskog istoka.
Denominacijske podjele su postojale oduvijek i nisu ugrožavale tkivo društva, a kamoli države. Međutim, sada je demoniziranje drugoga u Jemenu, Bahreinu, Iraku, Siriji, Libanonu, Jordanu, pa čak i Egiptu, došlo u vrijeme snažne socioekonomske i klimatske krize, koja pretvara političku klimu u područje obračuna denominacijski i etnički različitih strana. Klima se ovdje ne spominje slučajno. Strašna suša koja vlada na Bliskom istoku već počinje ličiti na temeljni razlog borbi.
Čini se da će pravi rat započeti tek kada teroristi budu skršeni, što bi mogao biti početak sveukupnog kolapsa iračkog nacionalnog identiteta. Ova mogućnost se stalno pojavljuje od invazije na Irak 2003., i prvih slobodnih izbora. Pobjedonosne snage stranke Dawa i Islamskog vrhovnog vijeća Iraka nisu uspjeli u polaganju temelja za nacionalno jedinstvo. Politički dionici iračkog društva su se dogovorili da će akumulirane razlike i sukobe staviti po strani dok se bore protiv Daeša.
To je uzrokovalo dva problema. S jedne strane, razlike nekih skupina se počinju pojavljivati na oslobođenim područjima. S druge strane, nove političke i vojne snage nastale su u procesu borbe protiv Daeša. Razne šijitske milicije koje se bore protiv terorista pod nazivom Narodnih mobilizacijskih jedinica postale su političkom snagom i sada traže da sudjeluju u izborima. Niti jedna iračka vlada ih ne može ignorirati u budućnosti, posebice ako će te milicije biti i donositelji političkih odluka u oslobođenim područjima. Kurdske separatističke snage će postati snažnije i više će zagovarati svoj separatistički projekt, a i neke druge manjine su stvorile svoje vojne snage za samoobranu u slučaju sadašnjih i budućih sukoba.
Kako onda predvidjeti Bliski istok nakon Daeša? Kako restrukturirati i ponovno organizirati Irak? Ta pitanja na međunarodnoj razini postavljaju se od Prvog svjetskog rata, a brzopleti odgovori francusko-britanske kuhinje osjećaju se stotinu godina poslije. Okupacija Iraka od strane američke koalicije bila je nekoherentna, loše provedena i loše upravljana. Politička klasa koja je stasala u Iraku od 2004. nije sposobna organizirati državu jer ne postoji djelotvorna politička klasa. Vojna sila se raspala gotovo istovremeno kako je i nastala, unatoč milijarda dolara koji su potrošeni da bi napravili sigurnosne snage koje će održati Irak na okupu. Stoga je imperativ da se profesionalizira časnički kadar i organizira vojska koja je sposobna preuzeti kontrolu nad cjelokupnim teritorijem države. SAD su se 2011.povukle iz Iraka i iza sebe nisu ostavili nikakvu vojnu snagu. Ostavili su lošu upravu, nefunkcionalan ustav, i sustav koji Iračani ne razumiju. Britanci su iza sebe ostavljali monarhije, Francuzi republike, ali Amerikanci su ostavili sustav koji nitko od Iračana ne razumije, niti kome treba polagati svoju lojalnost.
Inherentna nesposobnost iračke središnje vlade da stekne legitimitet je još jedan dokaz tome. Zbog toga je pala Malikijeva vlada, a nije pitanje ni da li će pasti Abadijeva. Ona već sada pada. I vlada prije toga, koju je vodio Džafari, je izbačena prije dolaska Malikija. I svaka vlada koja dolazi pokušava riješiti stvari postavljanjem dobrih i snažnih političkih ličnosti na ključna mjesta, posebice mjesto ministra obrane i ministra unutarnjih poslova. Ali Iraku nisu potrebni snažni ljudi, već snažne institucije. Irak je danas jedna od najkorumpiranijih zemalja na svijetu. Ipak, ne radi se na međunarodnoj pomoći suzbijanja te korupcije, već se zaobilazi rad političkih institucija, te se nastoji dovesti što više međunarodnih korporacija u Irak da zarade koliko je god moguće. U konačnici će irački narod biti taj koji će platiti cijenu.
Čini se da je i međunarodna zajednica digla ruke od iračkog projekta. General Vincent Stewart, čelnik američke Vojnoobavještajne agencije nekoliko je puta dao svoje uvjerenje da će se Irak podijeliti u tri regije – kurdsku, sunitsku i šijitsku. Time je potvrdio i izjave Barzanija koji daje intervjue svjetskim televizijskim postajama ističući da se sve ruši u Iraku i da Irak više zapravo ne postoji. Suniti nemaju što reći, oni su prihvatili put radikalizma i žive odvojeno od bilo kakvog dodira s Bagdadom. A samo područje koje je pod kontrolom iračke države je zapravo šijitska država. To ocrtava tri povijesna vilajeta u provinciji Mezopotamija, nekadašnjeg Osmanskog carstva. Dakle, ovo područje nikad nije bilo centralizirano, već se dijelilo među tri zajednice koje suvereno dijele bogatstva porječja Eufrata i Tigrisa.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
