ili kako vanredni francuski parlamentarni izbori pokazuju ogoljenu stvarnost Francuske, a dobrim dijelom i Zapadne civilizacije koja sebe voli nazivati Međunarodna zajednica.
Stjeran u ćošak svojom pogrešnom i izdajničkom dugogodišnjom* politikom, koja je rezultirala teškim porzom na izborima za evropski parlament Makron je raspustio skupštinu i raspisao vanredne parlamentarne izbore.
To nije bio akt preuzimanja odgovornosti za poraz i pogrešnu politiku već još jedan pokušaj spletkaroškog zamagljivanja problema i šićara na strahu od dolaska na vlast “profašističke” Mari Le Pen. Računao je da će na tom strahu lijevi dio glasačkog tijela, koji je do sada bio okupljen oko “čiste” ljevice Nepokorne Francuske, pridobiti da glasa za njega i da tako ojačasvoju relativnu većinu u parlamentu.
Kao što često biva dese se i nepredviđene stvari, pa se sva ljevica udružila oko Nepokorne Francuske i sada čine jedan blok koji će teško prepustiti koji glas makronistima. Tako sada postoje tri jaka bloka koji će podjeliti izborni kolač i male su šanse da neko dobije apsolutnu većinu koja obezbjeđuje vladu. Koalicije će biti nužne ali i interesantne.
Meni, lično, je žao što je skoro do kraja razbijen desni, umjereni, centar, republikanci koji su se dodatno pocjepali oko toga da li voditi samostalnu politiku ili se priključiti Le Pen. Ljudi kao što je Ksavie Bertron (Xavier Bertrand) imaju dobrih ideja i dobrih rješenja za probleme u kojima se nalazi Francuska.
Debata koja se trenutno vodi je vrlo manjkava i prljava. Velika i gromoglasno odsutna tema iz debate je Evropa u kojoj se donose brojne odluke koje bitno utiču na živote Fancuza. Amerika, izrael i Gaza još odsutniji. Ukrajina je prisutna kroz razne stepene osude Rusa ali niko ne govori kako treba i kako se može rješiti ukrajinski rebus. O tome kome će biti ispostavljen i ko će platiti ukrajinski račun niko i ne pokušava da se izjasni.
Mediji su, u zavisnosti ko im je vlasnik, što otvoreno, što prikriveno naklonjeni Le Pen i Makronistima a zajedničkim snagama ocrnjuju ljevičare nazivajući ih islamoljevičarima i antisemitima. Treba napomenuti da je antisemitizam zakonom zabrnjen i kažnjiv ali nikome ne smeta da i bez odsustva krivičnih prijava ili presuda političke protivnike naziva antisemitima.
Makronistima je glavna priča da su čuli i rzumili da je narod nezadovoljan i da će uraditi sve da promjenu stanje. Pri tome zaboravljaju da kažu da su oni već dugo vlast koja je vodila i dovela Francuze u ovo stanje i kako su isto govorili da čuju narod tokom kriza Žutih prsluka i Kovida, ali su se stvari samo pogoršavale.
Lepenovci imaju glavnu priču na nesigurnosti, kriminalu i imigraciji koju će oni zaustaviti. Još dodaju neke političko-ekonomske mjere koje ponekad promjene u tri-četiri dana, jer im neko ozbiljan ukaže na neodrživost i neizvodljivost tih mjera.
Novi Narodni Front pokušava sakriti poprilična personalna razmimoilaženja i insistira na programima koji su potkovani šiframa ali ne mogu razviti nikakvu diskusiju u tom pravcu jer ih svi, od novinara pa do protivnika, vraćaju na pitanje Gaze i broj glasova koji dobijaju francuskim siromašnim prdgrađima. Tako se njihova gostovanja u TV emisijama pretvaraju u suđenja za nedovoljnu kritiku Hamasa i nedovoljnu podršku Izraelu.
*Makron je dugo u francuskoj politici i na mjestima gdje se formalno donose odluke o životu Francuza.
Prvo ga je neko instalirao za Olondovog ekonomskog savjetnika, kada je bio počašćen i sa nadimkom “Mocart finansija”, zatim je bio ministar ekonomije, a predsednik je već 7 godina. Dakle, u vlasti je već oko 11-12 godina.
