Na današnji dan, 12. rujna 1990., u Moskvi, glavnom gradu tadašnjeg još Sovjetskog Saveza, potpisan je "Sporazum o konačnom dogovoru po pitanju Njemačke" - riječ je o sporazumu kojeg su potpisale tadašnje dvije Njemačke, Istočna (Njemačka Demokratska Republika) i Zapadna (Savezna Republika Njemačka), zajedno s "četvorkom" koja je Njemačku držala pod okupacijom od kraja Drugog svjetskog rata: SSSR, SAD, Francuska i Britanija. Riječ je o ključnom sporazumu po budućnost Njemačke - naime, istim se četiri spomenute sile odriču svih prava na Njemačku čime joj se omogućilo ujedinjenje (koje je službeno nastupilo početkom iduće, 1991. godine). Njemačka je zauzvrat morala prihvatiti da će njen teritorij nakon ujedinjenja biti jednak teritorijima tadašnje Istočne i Zapadne Njemačke, da će prihvatiti postojeću granicu s Poljskom te da će se odreći svih drugih teritorijalnih potraživanja (kao što je recimo ruska Kalinjingradska Oblast).
Prije potpisivanja tog sporazuma u Moskvi prošlo je već gotovo godinu dana otkako je srušen Berlinski zid (9. studenog 1989. godine), odnosno na neki način proces "ujedinjenja" već je započeo. Zanimljivo je da se u sporazumu ističe kako se sovjetska vojska iz Njemačke mora povući do kraja 1994. - dakako, do tada se već i SSSR raspao (krajem 1991. godine). Trupe, sada ruske, znatno su brže povlačene nego što se planiralo, a i broj im je bio manji od dopuštenog, između ostalog i zbog ekonomskih problema u kojima se Rusija našla. Sve ruske trupe napustile su Njemačku do kolovoza 1994. godine, četiri mjeseca prije roka.
Njemačka se obvezala kako ukupan broj vojnika njemačke vojske neće prelaziti 370,000. Nadalje, Njemačka se morala obvezati da neće proizvoditi ni posjedovati nikakvo nuklearno, biološko ili kemijsko oružje. Također je eksplicitno navedeno kako strane vojske i strano nuklearno oružje ne može biti stacionirano u šest njemačkih saveznih država (prostor Berlina i bivše Istočne Njemačke) čime taj prostor postaje zona permanentno slobodna od nuklearnog naoružanja. Njemačka vojska, sporazumom, smije se koristiti isključivo u sklopu odredbi iz Povelje Ujedinjenih Naroda.
No, jedan detalj, odnosno pretpostavka, ovog sporazuma ostaje kontroverzna i snažno će utjecati na neka nedavna događanja. Naime, kako ističe i istaknuti američki povjesničar Stephen F. Cohen, Zapad se obvezao da se NATO, po potpisivanju ovog sporazuma, neće širiti dalje prema istoku - što je za Rusiju, dakako, bilo od iznimne važnosti. Mnogi se slažu kako je to jedan od ključnih razloga zašto je Rusija uopće pristala na ujedinjenje Njemačke. No, činjenica je da se ta stavka u samom sporazumu ne spominje. Zašto ne? Teško je vjerovati da Rusi nisu inzistirali na tome, no u konačnici, čini se, dobili su samo "usmeno obećanje".
Američki dužnosnik iz State Departmenta koji je sudjelovao u pregovaračkom procesu, Robert Zoellick, pak tvrdi kako je riječ o "krivoj interpretaciji" te navodi kako takvo obećanje nikada nije dato.
Tko je u pravu? Teško je reći... Naime, 2008. godine bivši i zadnji lider SSSR-a, Mihail Gorbačov, rekao je u intervjuu za britanski The Daily Telegraph: "Amerikanci su obećali kako se NATO neće kretati izvan granica Njemačke nakon Hladnog rata, no danas polovica zemalja istočne i centralne Europe su NATO članice. Što se dogodilo s obećanjem? Ovo je dokaz da im se ne može vjerovati".
No, 2014. godine Gorbačov je, u neku ruku, osporio samog sebe, ističući u intervjuu za ruske medije: "O temi NATO širenja se tada uopće nije ni razgovaralo, tih godina nije bilo govora o tome". U istom intervjuu ističe: "Odluka SAD-a i njihovih saveznika o proširenju NATO-a na istok bila je donesena tek 1993. Nazvao sam to velikom pogreškom od samog početka. Definitivno je to bilo kršenje duha izjava i uvjerenja koja su nam dali 1990. godine".
Da, "duh" uvjerenja je prekršen, ali Gorbačov je trebao znati tada da "duh" jednog dana neće biti dovoljan, papir bi pak svakako pomogao, no takvog papira na koji se Rusija mogla pozvati kada je NATO krenuo sa širenjem na istok Europe - nema!
Kako se to moglo dogoditi? Postoji jedno potencijalno objašnjenje. Gorbačov, kao i mnogi drugi, tada još nisu mogli vidjeti vrlo blisku budućnost, odnosno scenarij u kojem se SSSR raspada. Naime, u vrijeme potpisivanja sporazuma o njemačkom ujedinjenju u Moskvi još je uvijek postojao Varšavski pakt - sve zemlje današnjeg istočnog NATO proširenja tada su još bile članice tog Varšavskog pakta, odnosno na njihovom teritoriju je bila sovjetska vojska. Zbog toga, očito, Gorbačov nije previše ni brinuo te se nije bavio temama "što bi bilo, kad bi bilo" (a uskoro je "bilo"!).
Današnje NATO članice - Rumunjska, Bugarska, Poljska, Češka i Slovačka (tadašnja Čehoslovačka), Mađarska - sve su redom bile članice Varšavskog pakta, odnosno bile su duboko unutar sovjetske zone utjecaja. Zemlje u kojima se NATO pak najviše približio Rusiji - baltičke zemlje Latvija, Litva i Estonija - u to vrijeme ne samo da su bile dio Varšavskog pakta već i samog SSSR-a.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
