Na današnji dan prije više od pola stoljeća dogodilo se nešto što će imati velike posljedice za budućnost, naročito u kontekstu sigurnosti. Naime, na današnji dan, 19. veljače 1954. godine, Vrhovno vijeće SSSR-a prebacilo je kontrolu nad poluotokom Krimom s Ruske sovjetske federativne socijalističke republike (SSR) na Ukrajinski SSR.
U službenom proglasu, koji je objavljen u listu Pravda, kao razlog prebacivanja Krima s Rusije na Ukrajinu navode se ekonomske okolnosti, teritorijalna blizina te kulturalna povezanost između provincije Krim i Ukrajine.
Dakako, kao što i znamo, ovaj "transfer" će puno godina kasnije dovesti do velike krize u odnosima između Ukrajine i Rusije, ali i Rusije i ostatka Europe. Naime, nakon državnog udara u Kijevu i dolaska nacionalista na vlast, Rusija je početkom 2014. izvela aneksiju (ili "povratak") Krima. Očekivano, Rusija je prozvana za agresiju, a situacija ni danas nije stabilna. Nadalje, na istoku Ukrajine, u Donbasu, izbio je rat koji traje i danas (manjim intenzitetom nego ranije, no opasnost od eskalacije uvijek postoji).
No, vratimo se u 1954. godinu. Zašto su sovjetske vlasti tada odlučile Krim oduzeti Rusiji i dati ga Ukrajini? Dakako, govorimo o jednoj zemlji, SSSR-u, tako da u širem kontekstu čiji je Krim tada nije trebalo biti "bitno" - imajući u vidu kako SSSR svakako nije planirao raspasti se kojih 4 desetljeća kasnije!
O tome zašto je Krim 1954. prebačen s Rusije na Ukrajinu postoje razne teorije. Riječ je o periodu neposredno nakon smrti Jozifa Staljina kojeg je na funkciji sovjetskog zamijenio Nikita Hruiščov koji je pak bio Ukrajinac (ali etnički Rus - rođen je u naselju Kalinovka, na samoj granici današnje Rusije i Ukrajine). No, neki tvrde kako Nikitino porijeklo nema veze s ovim potezom, a činjenica da se cijelo Vrhovno vijeće složilo s transferom ide tome u prilog. Prema nekima tranfer je bio "simbolična gesta" kojom se obilježavalo 300 godina otkako je Ukrajina postala dio Ruskog carstva.
Praunuka sovjetskog lidera, Nina Hruščeva, politička znanstvenica, dosta se bavila upravo ovom tematikom i njen zaključak je: "Odluka o transferu Krima bila je pomalo simbolična, pomalo pokušavajući preusmjeriti centralizirani sustav... No, Nikita Hruščov također je jako volio Ukrajinu, pa mislim da je u određenoj mjeri to bila i osobna gesta prema njegovoj omiljenoj republici. Bio je etnički Rus, ali stvarno je osjećao veliku povezanost s Ukrajinom".
Neki kažu da je Krim bio "poklon" nacionalistima u Kijevu, odnosno potez kojime ih se nastojalo smiriti. Nije tajna da je Moskva još tada brinula o razvoju nacionalističkih tendencija u Kijevu. Krim zaista jest bio poklon jer je do tada bio isključivo ruski teritorij. Ali ideja iza tog poklona nije bila ojačati status Ukrajine, upravo suprotno, poklanjenjem Krima nastojalo je se vezati još čvršće uz Rusiju. Sama činjenica da se na Krimu, u Sevastopolju, nalazi sjedište ruske Crnomorske flote, trebala je dodatno učvrstiti te odnose - i jest, u to vrijeme.
Pomalo je ironično, iako tragično, vidjeti kako je Krim danas narušio odnose između Rusije i Ukrajine, a tada je cilj bio učiniti ih neuništivima. Na plakatima povodom transfera Krima 1954. isticalo se "Vječno zajedno". No, "vječnost" neće još dugo trajati... početkom 90-ih SSSR se raspada na 15 republika. Rusija i Ukrajina sada su samostalne republike, no Krim je ostao u sastavu Ukrajine.
2014. Rusija dolazi po svoj "poklon" i vraća ga natrag u sastav Rusije. Kao argument navode sigurnosne razloge (baza u Sevastopolju - za Rusiju bilo bi nemoguće da se sjedište njihove Crnomorske flote jednog dana nađe u okviru NATO saveza, a nove ukrajinske vlasti imale su takvih aspiracija), ali i demografiju (velika većina stanovnika Krima su etnički Rusi, što je očekivano, imajući u vidu da je poluotok bio ruski do transfera 1954. godine). Proveden je i referendum te je velika većina glasala za pripojenje Rusiji (96,77%).
Iako svega 17 zemalja svijeta danas priznaje Krim kao sastavni dio Rusije (Kuba, Sirija, Venezuela, Sjeverna Koreja, bivše sovjetske republike u centralnoj Aziji...), de-facto je pak cijelom svijetu jasno da se Rusija Krima više neće odreći i da više neće biti "poklanjanja" (izgrađen je i most koji Krim sada povezuje s ruskim kopnom). Ukrajinske vlasti, očekivano, smatraju Krim svojom provincijom koja se nalazi pod okupacijom, no realno nemaju nikakve ambicije vraćati kontrolu silom (niti bi ih njihovi Zapadni saveznici podržali u tome...).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
