Kada se velike sile gledaju kroz nuklearni nišan ugrožen je i opstanak svijeta, u najmanju ruku ljudske civlizacije, a vrijeme Hladnog rata dovelo je taj strah do vrhunca... Sredinom 80-ih godina broj aktivnih nuklearnih bojevih glava dosegao je svoj vrhunac: 70,300. Za komparaciju, danas ih je aktivno "svega" 3,5 tisuća, a ukupan broj nuklearnih bojevih glava pao je na oko 14 tisuća.
Kolika bi bila magnituda uništenja da je na vrhuncu Hladnog rata izbio nuklearni sukob između NATO-a i Varšavskog pakta, odnosno SAD-a i SSSR-a? Dovoljno je reći da bi to bio scenarij totalne, ali i uzajamne destrukcije. Upravo taj "uzajamni" karakter u neku ruku sprječavao je da do takvog nuklearnog rata dođe - jer onaj koji se odvaži na prvi udarac bio bi podjednako uništen u uzvratnom. Dovoljno za miran san? Teško. Naime, uvijek je - barem kod "normalnih" ljudi - postojalo pitanje: što ako se dogodi nekakva pogreška? Što ako jedna strana pomisli da je napadnuta, a zapravo nije, te odluči "uzvratiti"?
Takvih opasnih situacija zapravo je bilo nekoliko, no možda najopasnija od svih dogodila se 26. rujna 1983. godine...
Stanislav Petrov bio je potpukovnik sovjetskih protuzračnih snaga zadužen za upravljanje sistemom "Oko" - sistemom za ranu dojavu nuklearnog napada. Tog dana, neposredno nakon ponoći, dogodilo se nešto najgore što je Petrov mogao doživjeti na svom poslu: sistem je javio kako je SAD upravo lansirao nuklearnu raketu na SSSR!
Napad je počeo? SAD je odlučio u ranu jesen 1983. pokrenuti iznenadno nuklearno uništenje Rusije? Sustav tako tvrdi - interkontinentalna balistička raketa upravo je ispaljena iz SAD-a i ide prema Rusiji...
Petrov je imao samo dvije opcije. Mogao je hitno obavijestiti svoje nadređene da pokrenu uzvraćanje udarca, odnosno da i sami ispale nuklearne rakete na SAD - ili je pak mogao, posve na svoju ruku, protumačiti uzbunu kao pogrešku u sistemu. Nedugo zatim sistem se ponovno oglasio - još četiri rakete su lansirane od strane Amerikanaca i sve lete prema Rusiji!
Petrov je odlučio informaciju protumačiti kao pogrešku u sistemu - iako nije imao nikakvog načina da bi to potvrdio. Jedini način bio je pričekati i vidjeti hoće li rakete stvarno pogoditi SSSR (!). Dakle, radilo se o njegovoj osobnoj odluci - i tom odlukom je zapravo spasio svijet.
Zašto se u tom kritičnom trenutku odlučio ne vjerovati sustavu? Nekoliko je razloga (i svi su zapravo mogli biti pogrešni!) - kao prvo, vjerovao je, što im je rečeno i ranije, da ako Amerikanci zaista pokrenu napad onda će to biti ogroman napad s velikim brojem raketa kako bi već u prvom udaru potpuno onesposobili SSSR i eventualno bilo kakvu šansu da bi Sovjeti mogli uzvratiti udarac. Svega 5 raketa definitivno nije bio takav napad, nije bilo logike - iako nitko ne tvrdi da je logike moralo biti!
Nadalje, upozorenje o napadu u sustavu vrlo brzo je prošlo kroz svih 30 slojeva automatske provjere - zbog toga je Petrov pretpostavio da je možda problem u samom sustavu, da je riječ o pogrešci.
Dakako, o svemu ovome ništa se nije znalo sve do raspada SSSR-a. Tek kasnije se cijela priča otkrila. Petrov je u intervjuu 2013. pak istaknuo jedan jako zanimljiv detalj. Naime, kako navodi, ovu situaciju možda je spasila i činjenica da je imao civilnu obuku, za razliku od kolega u drugoj smjeni koji su imali isključivo vojnu. Smatra, što je vrlo vjerojatno, da oni možda ne bi ulazili u propitkivanje raznih mogućnosti već bi, kako im je rečeno, slijedili striktno instrukcije i dojavili kako je u tijeku nuklearni napad na SSSR.
Da, Petrov je morao prekršiti protokol i na svoju ruku je odlučio ne objaviti da je napad u tijeku. Zapravo je riskirao. I neopisivo je dobro što je riskirao - naime, vojni stručnjak za nuklearno naoružanje, Bruce G. Blair, komentirao je 2000. godine: "Sovjetsko vojno zapovjedništvo imalo bi svega nekoliko minuta za odluku hoće li uzvratiti nakon što bi im bilo dojavljeno da je napad pokrenut". Drugim riječima, vjerojatno ne bi bilo ni dovoljno vremena da se pokuša uspostaviti kontakt između Moskve i Washingtona, bilo bi prekasno...
"Dakako, nikada nisam ni zamišljao da ću se naći u takvoj situaciji. Koliko znam, to je bio prvi i zadnji put da se takvo što dogodilo", rekao je Petrov u jednom od svojih intervjua.
Stanislav Petrov 2016. godineO njegovom životu nakon incidenta ne zna se baš previše. Izvori navode kako je od strane vojske pohvaljen zbog svoje odluke, no ništa se nije spominjalo javno. Ranije je napustio vojsku kako bi se brinuo o supruzi koja se razboljela od raka. Kasnije je navodno imao i mentalni slom. Preminuo je u svibnju 2017. od upale pluća, no vijest o njegovoj smrti saznala se tek u rujnu iste godine.
Bilo je i prije opasnih sličnih situacija - recimo sovjetski mornarički vice-admiral Vasilij Arkipov, koji je odbio ispaliti nuklearni torpedo na američke snage za vrijeme uzavrele Kubanske raketne krize 1962. godine - no, ovaj slučaj je po mnogočemu bio najopasniji i "najbliži".
Sam Petrov, nakon što se saznalo za njegov čin, nije se volio isticati i ostao je skroman (iako su mu nakon raspada SSSR-a dodijeljene brojne nagrade diljem svijeta). U dokumentarnoj drami na temu ovog incidenta, "Čovjek koji je spasio svijet" (The Man Who Saved the World), Petrov je rekao: "Sve što se dogodilo nije mi bilo važno - ja sam samo obavljao svoj posao. Bio sam prava osoba na pravom mjestu i to je sve. Moja pokojna supruga o svemu nije znala ništa 10 godina. Kada se saznalo za slučaj upitala me 'Što si napravio?', odgovorio sam joj: 'Ništa, nisam napravio ništa'".
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
