Da život u gradu često zbog smoga i onečišćenja zraka može biti loš po zdravlje, to znaju svi, no da situacija može biti tako loša da zbog smoga u svega nekoliko dana umre oko 12,000 ljudi, to već zvuči nevjerojatno - no upravo to se dogodilo u Londonu početkom prosinca 1952. godine.
Veliki "Londonski smog 1952." bio je uistinu zastrašujući događaj. Nekoliko faktora se tragično "poklopilo" - period iznimno hladnog vremena, anticiklona, izostanak vjetra... Onečišćenja u zraku, ponajviše stvorena zbog uporabe ugljena, stigla su u London te se nadvila nad gradom. Zbog nedostatka vjetra smog je "stajao" nad Londonom od 5. prosinca do 9. prosinca 1952. te je zatim naglo nestao nakon što su se vremenski uvjeti promijenili.
Vidljivost u gradu bila je znatno smanjenja, a smog je čak ulazio i u interijere, znatno više no za ranijih brojnih slučajeva smogovitih dana. Državni medicinski izvori naveli su tada kako je već do 8. prosinca oko 4,000 ljudi preminulo od direktne posljedice smoga, a oko 100,000 imalo je ozbiljnih zdravstvenih problema. No, iako su se prema tadašnjim podacima žrtve brojale u tisućama, današnje analize tog događaja daju nove još strašnije brojke te se tako danas procjenjuje kako je ukupan broj mrtvih bio oko 12,000 osoba.
Loša kvaliteta zraka problem je Londona još od 13. stoljeća, a situacija se dodatno pogoršala u 17. stoljeću, no "Veliki smog 1952." bio je najgori incident onečišćenja zraka u zabilježenoj povijesti Londona. Dakako, bio je i presudan događaj u pokretanju brojnih mjera kako se takva katastrofa ne bi ponovila. Jedan od važnijih koraka bio je usvajanje Zakona o čistoći zraka 1956. godine.
London, početak prosinca 1952.Jedan od razloga za tragediju bilo je iznadprosječno hladno vrijeme zbog čega su stanovnici Londona ložili više ugljena no inače. Nadalje, ugljen koji se u to vrijeme koristio za loženje peći u kućanstvima bio je znatno manje kvalitete od onog boljeg "tvrdog" ugljena koji se pak primarno izvozio. Loša kvaliteta ugljena dovela je pak do toga da je količina sumporovog dioksida u dimu bila veća.
Nadalje, u široj okolici Londona u to vrijeme operirao je veći broj elektrana na ugalj - sve one zajedno pridonijele su onečišćenju zraka.
Anticiklona i stanje bez vjetra nad Londom doprinijelo je stvaranju tzv. temperaturne inverzije - odnosno hladni zrak ostao je "zarobljen" pod "poklopcom" toplijeg zraka. Zbog te činjenice i dim iz peći nije imao gdje dalje otići te su stanovnici Londona, ne znajući, iz sata u sat 5. prosinca grijanjem svojih domova stvarali ubojiti smog.
Svjedoci tog događaja ističu kako je magla na ulicama bila tako gusta da je bilo gotovo nemoguće vidjeti išta pred sobom, a vožnja automobilom bila je skoro nemoguća. "Kao da ste slijepi", rekao je jedan od svjedoka. Vidljivost je bila oko 1 metar. Sav javni promet je zaustavljen, izuzev podzemne željezice. Nisu vozila čak ni kola hitne pomoći tako da su stanovnici u teškom stanju s velikim respiratornim problemima morali sami doći do bolnica.
Do koje mjere je smog ulazio u svaku poru Londona pokazuje i podatak da su čak i kino predstave otkazane jer se platno nije moglo dobro vidjeti zbog smoga koji je ulazio unutra.
Zanimljivo je da u Londonu, unatoč ekstremnoj pojavi, zapravo i nije bilo panike - stanovnici Londona navikli su na maglu i smog te su mnogi mislili kako je ovo tek jedna od uobičajenih epizoda, eventualno malo izraženija no inače.
Većina žrtava bile su starije osobe i djeca, kao i ljudi s prethodnim respiratornim problemima. Povećana smrtnost zbog posljedica nastavila se mjesecima nakon što se smog raščistio.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
