62 jeseni nakon 1962. jahači apokalipse opet galopiraju: Što bi bilo da su Briansk i Kursk recimo Florida i Južna Karolina? Mnogi ne shvaćaju operativnu stranu dalekometnih raketa i zašto su ovo sad zapravo američki napadi na teritorij Rusije

Unatoč svim eskalacijama za vrijeme Hladnog rata teško je pronaći ijedan povijesni trenutak u kojem je opasnost od velikog i direktnog rata između Moskve i Zapada bila veća nego danas. Kubanska raketna kriza u listopadu 1962. bio je jako opasan trenutak i mnogi ga smatraju vrhuncem napetosti Hladnog rata, no cijela kriza, u kojoj su glavni akteri bili John F. Kennedy, Nikita Hruščov i Fidel Castro, potrajala je ukupno 12 dana. Imali smo brzu eskalaciju, svijet se naglo našao na rubu postavljanjem sovjetskih nuklearnih raketa na Kubu, ali isto tako je brzo i sve završilo. Sovjeti su povukli svoje nuklearno oružje s Kube, a SAD je povukao svoje iz Turske - iako je Kennedyjeva administracija uspjela isposlovati s Moskvom da američki potez ne bude javna stvar što je u neku ruku dalo Washingtonu PR pobjedu.

Svijet je bio na rubu i odmaknuo se s ruba. Bilo je još napetih situacija, puno sukoba preko posrednika, ali nikad takvih, nikad s takvom dozom opasnosti da je opstanak svijeta ugrožen.

Mnogi su odahnuli prihvaćajući da je egzistencija na kraju ipak važnija od ideologije. Ne svi, naravno. Dok su Fidel Castro i drugi kubanski čelnici bili usredotočeni na trenutni opstanak Kube tijekom krize, Che Guevara je imao žešći stav. Nakon krize, u intervjuu za britanski list Daily Worker, Guevara je izrazio svoje nezadovoljstvo odlukom Sovjetskog Saveza da povuče nuklearne projektile s Kube bez konzultacija s kubanskom Vladom. Vjerovao je da ova odluka pokazuje nedostatak odlučnosti u suočavanju s američkim imperijalizmom. Guevara je čak izjavio da kad bi projektili bili pod kubanskom kontrolom, bili bi ispaljeni u slučaju invazije SAD-a, unatoč opasnosti od globalnog nuklearnog rata. Neki će reći da je bio jahač apokalipse, drugi da njegov stav naglašava njegovu nepokolebljivu predanost obrani kubanske revolucije. Vladimir Putin nije Che Guevara, i Rusija nije Kuba, ali se nalazi u jednoj sličnoj situaciji.

Zamislimo ovakav scenarij. SAD je napao Kubu - zapravo u neku ruku i jest, jer propala invazija u Zaljevu svinja u travnju 1961. je i bila američka operacija koja, iako odbačena, je Havanu motivirala da prihvati postavljanje nuklearnog oružja na svoj teritorij u svrhu obrane i mogućih novih napada - no zamislimo da je došlo do rata u kojem nuklearno oružje nije bilo faktor.

Pritom zamislimo da Moskva krene intenzivno naoružavati Kubu u svrhu njene obrane protiv američke invazije. Zapravo sličnih situacija smo i imali, primjerice kad je Moskva intenzivno podržavala Vijetnam nakon američke invazije. No, zamislimo sad da Moskva ide korak dalje i da napadnutoj zemlji daje svoje rakete, kojima u isto vrijeme moraju upravljati ruski vojni stručnjaci, s ciljem gađanja SAD-a.

Kako bi američke vlasti reagirale da odjednom iz Kube rakete počnu gađati Floridu ili Južnu Karolinu? Možemo li zamisliti reakciju? Kolika je ta reakcija? Bi li ikoga iznenadila ta reakcija? Bi li je itko pokušao osporiti kao nešto radikalno? Nema potrebe za retoričkim pitanjima, svi dobro znamo da bi američka reakcija za napad na američki teritorij bila silovita i maksimalna. Kao primjer možemo spomenuti napad na SAD 11. rujna 2001. godine. Američka reakcija bila je masovna vojna invazija na Bliskom istoku, višegodišnja okupacija Iraka te 20 godina rata u Afganistanu uz neke druge kampanje koje su zatim proizašle iz te prisutnosti, uključujući agresiju na Libiju 2011. te dugogodišnje podupiranje islamističkih militanata u ratu u Siriji.

Da su dalekometnim oružjem gađane Florida i Južna Karolina odmazda bi bila možda još i veća. A kakva bi tek odmazda bila da tim oružjem upravljaju ruski vojnici? Upravo to, u obrnutim ulogama, događa se upravo danas. Kursk i Briansk su Florida i Južna Karolina.

Ono što mnogima nije jasno, jer se detalji u medijskim izvješćima vrlo često preskaču, je to da ovi dalekometni napadi na Rusiju raketama ATACMS i Storm Shadow, koji su počeli ovaj tjedan, doista predstavljaju direktne napade Amerike i njenih europskih saveznika na Rusku Federaciju. Ne, ne mislimo pod time na činjenicu da je riječ o oružju koje je proizvedeno na Zapadu. Ne govorimo ovdje o nekakvom "poetsko" argumentiranom direktnom sudjelovanju - govorimo o tome da je riječ o oružju kojim doslovno moraju upravljati američki vojnici ili netko od njihovih europskih saveznika, Britanci i Francuzi.

Dalekometne rakete kakve se ispaljuju na Rusiju nisu jednostavno "pali i lansiraj" oružje. Riječ je o kompleksnim vojnim tehnologijama kojima može upravljati samo stručan vojni kadar, a takvog kadra ukrajinska vojska nema. Nadalje, da bi raketa uopće mogla dosegnuti cilj potrebna joj je sofisticirana radarska oprema koju Ukrajina također nema. Dakle, najviše što Ukrajina u ovoj operaciji zapravo daje je svoj teritorij s kojeg se rakete ispaljuju, no u suštini to jesu američki, francuski i britanski napadi na Rusiju.

Toga nije bilo ni u najvećim eskalacijama Hladnog rata. Dvije nuklearne sile nisu išle tako daleko da otvaraju vatru direktno na teritorij protivnika. Joe Biden prešao je veliki Rubikon i mnogi toga kao da ovog tjedna nisu ni svjesni.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.