Laburističku stranku vode ljudi čija ideologija i vrijednosti nemaju ništa vezano uz tradiciju ove britanske političke stranke. Nigel Farage bi pljeskao na Corbynove izjave o strancima koji uzimaju poslove domaćim radnicima, a čini se da nema nikakve dobre opcije za laburističke zastupnike koji naginju političkom centru. Takve se izjave mogu čuti u Londonu ovih dana, gdje boravi autor ovih redaka. U ovom klasnom društvu valja uvijek paziti na korijene neke stranke ili političkog pokreta, a slično je s laburistima.
Naime, iako to zvuči na prvi pogled smiješno, laburisti nikada u povijesti nisu bili socijalistička stranka. Nastali su prije svega kako bi predstavljali interese radnika u parlamentu; stoga se i zove Laburistička (radnička) stranka, a ne Socijalistička stranka. Iako je imala mnogobrojne padove i preobrate, ova stranka je napravila važne i plemenite stvari u britanskom parlamentu, kao stranka društvene reforme i liberalno-demokratskog internacionalizma. No, sada je ona pod kontrolom i dominacijom ljudi čija je ideologija i vrijednosti daleko od onih koje je stranka kroz povijest ispovijedala.
Takvo stanje stvara dilemu među savjesnim laburističkim parlamentarnim zastupnicima koji vide promjenu u etici stranke i ne mogu se s time pomiriti. Neki od njih su pred rizikom izbacivanja s popisa biranja u svojim izbornim okruzima, pa su već izjavili britanskim medijima kako će radije sjediti u parlamentu kao neovisni zastupnici nego i dalje biti pokorni laburističkim whipovima. Sada se u krugovima Citya pokušavaju pronaći umjereni laburisti koji bi javno iskazali otpor Corbynovom vodstvu i u slučaju ponovnog biranja ušli u parlament kao neovisni zastupnici. Većina, kako to političari inače rade, će se pokoriti pravilima stranke u ime vlastitog interesa. Uostalom, takav nastup ne bi naveo radikalne ljevičare na protunapad. Umjereni laburisti gotovo da i nemaju alternativnih mogućnosti. A oni koji ostaju pod skutama stranke mogu računati na veliku demoralizaciju i marginalizaciju, s obzirom da čine savez s političkom snagom kojoj ne vjeruju. Ukoliko će čekati do trenutka kada ih stranka odbaci, pa potom javno prosvjeduju, bit će to samo znak kako su motivirani gubitkom svog zastupničkog mjesta, a ne uzvikom iz načela.
Jedina mogućnost za očuvanje obraza i ponovno biranje ovim umjerenjacima jest okretanje prema neovisnoj listi. Njihove mogućnosti su male, ali nisu nemoguće. Proeuropski laburistički zastupnik Dick Taverne je 1973. godine uspio pobijediti svog protivnika Lincolna iako stranka nije dala potporu Taverneu na lokalnim izborima; i drugi zastupnici su u povijesti uspješno očuvali svoje zastupničko mjesto na parlamentarnim izborima iako su bili neovisni ili promijenili svoju stranku. Među njima je Eddie Milne, neovisni bivši laburist koji je to uspio 1974., a noviji primjer je Douglas Carswell, koji je prešao iz Konzervativne stranke u Ukip 2015. Uglavnom, ovakve šanse više ovise o vrlo lokalnim uvjetima i sreći.
No, glavni razlog zašto postoji komešanje među laburistima jest što je ova stranka postala neprepoznatljivom. Kad se pogleda nevjerojatno hrabra reforma zdravstvenog sustava, odlučni napad na siromaštvo i nejednakost pod premijerima Tony Blairom i Gordonom Brownom, a pogotovo velike društvene promjene u šezdesetima, kada su napravljeni veliki pomaci po pitanju pobačaja, mogućnosti lakšeg razvoda, ukidanja cenzure i dekriminalizacije homoseksualnosti, onda je današnja Laburistička stranka teška sjena negdašnje. Laburisti pod Jeremyem Corbynom postali su reakcionarnom, nacionalističkom i ponešto radikalno lijevom političkom organizacijom. Ne razlikuju se mnogo od Torijevaca po pitanju potpore Brexitu ili novih ograničenja imigraciji. Corbyn je sam predstavio ove politike na vrlo otvoren i ponižavajući način. Tako Corbyn smatra kako ne smije postojati velik uvoz potplaćenih radnika iz Srednje i Jugoistočne Europe kako bi se uništili uvjeti rada i opstanak industrija. To je narativ sličniji Nigelu Faragu i ekipi iz Ukipa nego laburističkom šefu.
Nije samo problem u tom govoru. Pojedini visokopozicionirani laburistički političari šale se na račun nasilja protiv žena, a pojavljuju se i seksualne politike koje bi mogle biti smatrane šokantno seksističkima. Laburističke politike o školarinama i nacionalizaciji željeznica su u britanskom društvu iznimno regresivne i imaju male šanse za bolju distribuciju bogatstva u društvu. Nadalje, Corbyn je iskazao velik protuamerički stav, što je pohvalno s obzirom na prošlost 'posebnih odnosa' dviju anglosaksonskih zemalja, ali je zato okrenuo cjelokupnu potporu na pogrešnu stranu; između ostalog smatra da Slobodan Milošević nije kriv za ratne zločine.
Corbynu pomaže Momentum, ljevičarska politička organizacija koju je osnovao Jon Lansman 2015., četiri tjedna nakon što je Corbyn najavio svoju kandidaturu za predsjednika Laburističke stranke. Smatra se da je Momentum glavna lokalna potpora Corbynu. U veljači 2016. Momentum je stvorio i formalno članstvo koje se plaća; svatko tko želi poduprijeti vrijednosti i ciljeve novog laburističkog smjera, mora to i platiti. U siječnju 2017. godine donesen je novi pravilnik, prema kojemu svi aktivisti moraju ujedno postati članovi Laburističke stranke. U siječnju 2018. izbrojano je preko 170 lokalnih skupina u cijelom Ujedinjenom kraljevstvu, a članstvo broji preko 35 tisuća članova. Momentum se opisuje kao organizacija koja postoji za osnaživanje i podršku Jeremyu Corbynu kao šefu Laburista, za povećanje participativne demokracije, solidarnosti, lokalne uprave i za pomoć Laburistima kako bi postali transformativna vladajuća stranka 21. stoljeća. Najčešće se Momentum uspoređuje s grčkom Sirizom i španjolskim Podemosom.
Nedavno je Lansman dobio jedno od tri novoosnovana mjesta laburističkog Nacionalnog izvršnog odbora, čime su pobornici Corbyna dobili veliko predstavništvo u glavnom upravnom tijelu Laburističke stranke. Radi se o starom načinu promijene elite u Laburističkoj stranci, upravo kao što su Blair i Cameron izbacili stare laburiste i torijevce iz svojih stranaka te postavili nove, sebi odane činovnike. No, lakoća kojim je Lansman dobio ovo mjesto ukazuje na krah umjerenih laburista i jačanje radikalne ljevice. Bitka između populističkih socijalista (koji nikad nisu djelovali ili bili presudni u Laburističkoj stranci) i tehnokrata koji prihvaćaju tržište i inovacije bit će teška i do smrti jedne ili druge strane. Sada se vodi borba o tome što britanska ljevica doista znači i kakav je njezin odnos prema parlamentarnoj demokraciji.
Pravi komunisti su prvi puta odustali od svojih kandidata za parlamentarne izbore kako bi dali Corbynu mogućnost pobjede. Njihov utjecaj raste, posebice među mlađim političarima. Corbyn sam opisuje Marxa, Engelsa i Lenjina kao najznačajnija intelektualna nadahnuća. No, tradicionalni glasači Laburističke stranke ne gledaju više na isti način tu političku organizaciju kojoj su vjerovali i s kojom su često rasli tijekom desetljeća. Laburisti više nisu prirodni odabir za ideale britanske radničke klase; dapače, čini se da su laburisti postali neprijatelji radnika. Razlog postojanja institucionalne ljevice kao da je nestao, a umjerena strana je predala populistima mjesto i utjecaj. Tko će sada spasiti dignitet i političko nasljedstvo Laburista, kao velike britanske političke sile?
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
