Aleksej Navaljni - Buntovnik s razlogom u zemlji gdje takve pobune ne prolaze

Aleksej Navaljni je mrtav. Tako tvrde ruske zatvorske službe. Njegovi pristaše i članovi obitelji poručuju kako se ništa ne može vjerovati ruskim vlastima, ali ako Navaljni zaista jest mrtav, poručuju kako će Putin zbog toga "platiti".

Navaljni po svemu sudeći ipak jest mrtav i njegova smrt dolazi kao poprilično mučno očekivani ishod njegovog progona. Čim se pročulo da ga zatvorski sustav prebacuje u kažnjeničku koloniju daleko na hladnom ruskom sjeveru nekako je bilo jasno da od tamo neće izaći živ. U konačnici je skončao kao i brojni ruski politički disidenti, do te mjere da je ta smrt već simbol za rusku okrutnost - umro je u hladnom i nepristupačnom kraju. Nije to gulag iz onih groznih Staljinovih dana, ali je moderna verzija toga.

Navaljni je, dakako, bio neprijatelj Kremlja broj jedan. Poseban trn u oku ruskih vlasti bio je zbog činjenice da su ga tretirali kao u potpunosti "zapadni proizvod" koji želi dovesti do smjene vlasti u Rusiji, iako je stvarnost bila puno kompleksnija od toga.

Kompleksan je bio i sam Navaljni čiji su se stavovi s godinama podosta mijenjali, ali za vrijeme svoje karijere ruskog opozicijskog lidera (po zanimanju je inače odvjetnik) uspio je pokrenuti zaista impozantan niz projekata i akcija protiv cijele sfere ruske vladajuće elite.

Bio je disident novog doba, odnosno jednog doba koje je možda sad već negdje iza nas. Prije kojih 15-ak godina, kad se internet snažno probijao u sve pore svijeta, niknula je jedna nova generacija entuzijastičnih mladih aktivista koji su duboko vjerovali da će pristup novim tehnologijama i načinima informiranja biti poluga koja će mijenjati njihove zemlje i svijet.

Ta romantična ideja, kao i sve kroz povijest, koštat će mnoge glave, a Navaljni se sad pridružuje tom nizu.

Želja za promjenom je vrlo zavodljiva i širi se dosta brzo. Ali svaka opozicija je ujedno i nečija potencijalna pozicija. Navaljni i njegova ekipa nisu bili iznimka. Čim su počeli propagirati jednu novu, pravedniju Rusiju koja bi bila slobodna od korupcije, stali su na žulj lokalnim elitama i oligarhiji, ali u isto vrijeme bili su brzo prepoznati od suparnika tih istih elita, naročito vanjskih, kao jako dobar novi faktor koji svakako treba podržati, na sve moguće načine, ne bi li u konačnici, možda, uspjeli ostvariti grandiozan cilj - smjenu režima u Rusiji.

Inače zapadne (primarno američke) organizacije koje se vrlo ciljano bave time spremne su podržati oporbene skupine, ako one imalo zvuče i djeluju pro-zapadno, po principu kao što veliki investitori podržavaju start-up kompanije - mnoge će propasti, ali jedna možda uspije.

Aleksej Navaljni nikad nije imao velike šanse za uspjehom, iako je godinama bio prisutan. Čak i kad je otkrivao poprilično velike korupcijske afere potpora javnosti mu je bila negdje oko 20%. Ne čudi, Rusija nije zemlja koja će olako podržati kritičara sistema, pogotovo ako se istog percipira da bi mogao biti angažiran za tuđe interese, voljno ili slučajno.

S druge strane, oni koji su ga podržavali to su činili vrlo entuzijastično. Za mlađu generaciju Rusa koji nisu htjeli biti dio nacionalnog kotača gdje se "pravila znaju", Navaljni je predstavljao toliko toga, prije svega simbol drugačije Rusije o kakvoj su voljeli maštati.

Jasno, to je Rusija koja bi trebala biti više nalik Zapadu. Problem s tim željama je pak uvijek bio nedovoljno poznavanje Zapada i praksi koje su tamo često slične ruskima, ali su zapakirane drugačije. Primjerice, ono što je u Rusiji bio Navaljni na Zapadu je bio Julian Assange koji je razotkrio ratne zločine i brojne druge kriminalne i korupcijske prakse zapadnih zemalja. Prošao je isto kao Navaljni, jedina razlika je u tome što je Assange još uvijek živ, ali možda ni to zadugo neće biti jer izvori navode kako mu je zdravstveno stanje jako loše u britanskoj tamnici.

Ali pristaše Navaljnog će reći da je suludo komparirati Rusiju i recimo EU jer je količina korupcije u Rusiji neusporedivo veća. To je točno i oko toga nema nikakve rasprave, ali Europa je, moglo bi se to tako reći, nadrasla tu vulgarnu korupciju kakva je još uvijek živa u Rusiji i oko nje te ju je zamijenila s elitizmom koji nije korumpiran, ali je potpuno u kontroli, do te mjere da zapravo ni ne mora biti.

U Europskoj uniji "korupcija" je legalizirana kroz sistem koji je na vlasti. Primjer je recimo veliki novac koji se od jednih prebacuje drugima kroz EU fondove i davanja EU novca. Postoji kompleksni niz agencija i tijela koje prebacuju taj novac podobnim kompanijama, medijima, organizacijama, konceptima... I to nije korupcija, ona gdje se novac u mraku prebacuje bez znanja, ali mnogima na kraju dođe na isto jer šanse nisu za svakog jednake, a pluralizam je samo teorija koju se spominje, ali ne i stvarno odobrava.

Najgori pak primjeri su zemlje koje su integrirale i korupciju i EU način pretakanja novca, a jedan od "jačih" primjera je Hrvatska gdje je u kombinaciji s tzv. rođačkim kapitalizmom stvoren nepomični sloj podobnih struktura koje su toliko široke da se demokracija pretvara u farsu. Ipak, netko tko sanja slobodniju Rusiju rekao bi da je jedna Hrvatska (ili razne druge EU zemlje) primjer kojem treba težiti.

Dobro, to je njihovo legitimno pravo, da teže nečem što možda idoliziraju bez pokrića. Problem, jasno, je taj što u Rusiji to nije "legitimno pravo", odnosno Rusija će dozvoliti demokratski pluralizam kao što će EU dozvoliti pluralizam političkih ideja - neće (sjetimo se samo masovnog gašenja ruskih medijskih kanala u Europi što nikako nije bilo u skladu sa navodnom slobodom govora).

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.