Alternative modernom kapitalizmu koje idu dalje od "zelene ekonomije": Održiva ekonomija kroz namjerno smanjenje proizvodnje - zašto ne prigrliti pad BDP-a ili ga čak i poticati?

Sredinom 1930-ih godina poznati engleski ekonomist John Maynard Keynes uzeo je pauzu od bavljanja problematičnom ekonomijom između dva svjetska rata i malo se posvetio futurologiji u svom eseju pod naslovom: "Ekonomske mogućnosti za našu unučad". U ovom tekstu spekulira da bi do 2030. godine tehnološki razvoj mogao toliko napredovati da će društvo moći raditi po svega 15 sati tjedno, a ostatak vremena će posvetiti lagodnim aktivnostima koje "nisu vezane uz ekonomski učinak". I u tom procesu, projicira Keynes, "ljubav prema novcu postat će jedna ogavna morbidnost".

Imajući u vidu da se brzo približavamo tom "datumu iz budućnosti" ne izgleda baš da ćemo globalno doživjeti takvu situaciju do 2030. niti da je takva katarza iza ugla. Ipak, neke ideje koje su se ranije smatrale poprilično radikalnima danas se počinju sve ozbiljnije razmatrati, a jedna od njih je ekonomski koncept smanjenja, usporavanja pa čak i unazadnog rasta, nešto što se na engleskom naziva "degrowth" ili na francuskom "la décroissance".

Jasno, za većinu današnjih ekonomista to još uvijek zvuči radikalno, skoro kao hereza, naročito u svijetu gdje se toliko idolizira i beskonačno promiče ekonomski rast.

Pristaše ekonomskog rasta često ne žele ni čuti za bilo kakve "alternative", drugačije oblike ekonomije, te spremno poručuju kako nam je ekonomski rast omogućio sve blagodati današnjeg života, uključujući napredak u tehnologiji, zdravstvu, življenju... Na tvrdnje da je takav sustav, čak i da jest sve točno, postao neodrživ zbog činjenice da ovaj planet ima ograničene resurse i da ekonomski rast neminovno dovodi do uništenja i ekološkog gušenja Zemlje, odgovaraju kako to ništa nije problem jer, eto, uskoro će tehnologija još i dodatno napredovati pa će postati "zelena".

Jasno, valja podsjetiti da su pristaše tzv. "zelene ekonomije" i dalje pristaše kapitalističke ekonomije u kojoj se glorificira konstantan rast, ali se tvrdi kako taj rast može postati održiv, ekološki prihvatljiv... Kao argument navode da su brojne napredne ekonomije već poprilično smanjile zagađenje kroz emisiju ugljika, a da su pritom uspjele zadržati ekonomski rast.

U nekim slučajevima to je točno, ali pitanje koliko dugo može trajati. Da, određenim promjenama u načinu proizvodnje i tehnološkim inovacijama možemo proces učiniti "zelenijim", ali ako on i dalje inzistira na rastu prije ili kasnije će i inovacije doći svome kraju, a razina onečišćenja će ponovno rasti. Zapravo već i sada se shvaća da su najvažniji aspekti tzv. zelene ekonomije također zagađivači jer čim moramo nečeg proizvesti jako puno - bilo da je riječ o solarnim panelima ili električnim automobilima, ne možemo to odraditi na način bez "impakta".

Nadalje, čak ni najveći optimisti zelene transformacije složit će se da je nemoguće svim ljudima na svijetu osigurati životni standard kakvog danas ima Zapad, naročito ne u bliskoj budućnosti pošto se projicira da će do kraja stoljeća svijet imati preko 11 milijardi ljudi.

Danas diljem svijeta imamo zemlje gdje panika nastupa ako se BDP počne smanjivati, najopasnija riječ u modernoj ekonomiji je "recesija" - i zaista, u ekonomiji koja je postavljena na ovakav način recesija neminovno predstavlja teška vremena.

Ne čudi stoga da su mnogi skeptični kad se spominju teorije o namjernom smanjenju ekonomije. Zar ne bi to predstavljalo namjerno izazvane tegobe? Odricanja? Teži život? Povratak u "kameno doba"?! Ne nužno. Zagovornici "degrowtha" napominju da je esencijalni korak promjena u odnosu društva prema materijalnom i konzumaciji. Mnogi će se već i danas na Zapadu složiti da posjedujemo previše stvari. Unatoč tome nove stvari se konstantno proizvode i potiče se dodatna kupnja. Često je i kvaliteta tih predmeta najmjerno oborena da bi se kupce natjeralo da u određenom vremenu kupe novi proizvod. Koliko danas "traju" jedne cipele? Majica? Televizor? Sustav je poprilično "naštiman" za poticanje proizvodnje, konzumacije i tako beskonačno u krug, a tu je i cijela gigantska industrija marketinga koja ima za cilj stvoriti potražnju koja često nije ni stvarna ni esencijalna.

Gdje onda uopće početi? Tim Jackson, profesor održivog razvoja na engleskom sveučilištu Surrey, smatra da bi zapadne zemlje trebale transformirati svoje ekonomije s masovnog tržišta na lokalne usluge. Da, točno je da uslužni sektor predstavlja daleko manji "problem" od proizvodnog. Primjerice, vaš frizer sve ove godine ostao je "isti" - njegova produktivnost nije se povećala. Nije da vas danas šiša 50% brže nego prije par godina (osim ako je tad bio početnik!) - no, možemo pretpostaviti da je u isto vrijeme industrija koja, recimo, proizvodi škare za šišanje vjerojatno pojačala svoju proizvodnju i pronašla načine kako da ih proizvede više i brže, a to mora raditi konstantno, bez predaha.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.