Bez obzira što su brojne iranske rakete i dronovi srušeni, što je Teheran poručio da je ovo bilo slanje poruke i da ne žele daljnju eskalaciju, i bez obzira što svi izraelski saveznici pozivaju Netanyahua da ne eskalira dalje, ovo je svejedno možda početak nečeg velikog, opasnog i novog. Direktni udar na Izrael predstavlja prelazak bliskoistočnog Rubikona i stvari se više ne mogu vratiti natrag.
Ovo nije ništa nalik, recimo, nedavnoj eskalaciji između Irana i Pakistana gdje su dvije zemlje nakratko gađale teritorij jedna druge ciljajući separatiste s obje strane granice. To je bila eskalacija koja se lako smiri pošto Teheran i Islamabad, bez obzira na razmirice (i činjenicu da je Pakistan vrlo blizak sa Saudijskom Arabijom), normalno surađuju i egzistiraju. Ali Izrael i Iran su neprijatelji kakvih možda na cijelom svijetu nema.
U slučaju svih sukobljenih zemalja može se barem zamisliti smirivanje, odabir drugačijeg puta. Sjeverna i Južna Koreja gledaju se kroz nišan, ali ponekad ipak zaživi ideja da bi se jednog dana zemlje mogle ujediniti. Rusija i Ukrajina trenutačno se ubijaju u stotinama tisuća, ali nije nemoguće zamisliti da će jednog dana ponovno biti tamo gdje su i bile prije svih eskalacija.
Ali Izrael i Iran su maksimalno međusobno suprotstavljene sile koje neće nikad promijeniti politiku i stav. To je borba koja će se voditi dok jedan ne nestane. Ako se pita Iran cijeli Izrael mora nestati jer je nastao na prostoru Palestine. Izrael bi po tom pitanju bio tek nešto blaži - jasno je da Iran neće nestati, ali mora nestati kompletan iranski sustav koji je na vlasti od Islamske revolucije 1979. Po mogućnosti, iz perspektive Izraela, najbolje bi bilo da se Iran vrati na postavke nekadašnje monarhije za vrijeme dinastije Pahlavi. Štoviše, svaki put kad situacija postane napeta oglasi se Reza Pahlavi, najstariji sin zadnjeg iranskog šaha, Mohammeda Reze Pahlavija, koji je svrgnut 1979. Dinastija Pahlavija bila je saveznik SAD-a, samim time i Izraela, slično kao i većina arapskih zemalja danas poput Jordana, Saudisjke Arabije itd. "Prijestolonasljednik u egzilu", Reza Pahlavi, poručio je da je ovo sad trenutak kad se svijet mora ujediniti protiv Irana. Drugim riječima, Pahlavi (63) se i dalje nada povratku na tron, a to je scenarij koji bi Izrael itekako pozdravio.
U tom smislu ostvariti pobjedu u ovom srazu zapravo je dosta lakše Izraelu nego Iranu. Izrael samo mora dovesti do uvjeta internog preokreta u Iranu, situacije da se narod pobuni protiv teokratske (vjerske) vlasti, a onda će dalje sve ići po svome. Dobro, ni ne mora Pahlavi biti "u igri", dovoljno je da na vlast dođe bilo koja druga politika koja bi prihvatila Izrael. Ni ne mora biti sekularna vlast, nema potrebe, dovoljno je vidjeti Saudijsku Arabiju koja se taman ponadala da će uspostaviti diplomatske odnose s Izraelom kao i sve veći broj arapskih zemalja (i monarhija), ali ih je "omeo" rat u Gazi (zapravo neki Saudijci vjeruju da je Iran potaknuo taj rat, koji je započeo napadom Hamasa, baš kako bi spriječili normalizaciju odnosa između Saudijske Arabije i Izraela). Jasno, provesti "smjenu režima" u Iranu nipošto ne bi bilo lako jer trenutačna autoritarna religijska vlast čvrsto drži kontrolu.
S druge strane Iran, u namjeri da pobjedi u srazu s Izraelom, nema takvih opcija. Jednostavno je nemoguće očekivati da bi u Izraelu mogla doći vlast, mirnim ili nemirnim putem, koja bi barem okončala okupaciju palestinske Zapadne obale. Najviše što bi se moglo očekivati, i to samo u teoriji i narativu beskonačnih mirovnih pregovora koji desetljećima ne vode nigdje, je davanje tek dijela Zapadne obale natrag Palestincima dok bi sva ilegalna izraelska naselja ostala pod kontrolom Izraela.
Za Iran, koji je potpuno ideološki involviran u ovo, to je neprihvatljivo. Nadalje, anti-izraelska ideologija u Iranu je ono što uvelike drži tamošnju strukturu "na okupu". Iako je Iran pod revolucijom poprilično napredovao u brojnim sferama, primjerice u znanosti i tehnologiji, nemoguće je zamisliti da tako izgrađena vlast može jednostavno ostati bez elementa "vječnog neprijatelja", a to je Izrael, svakako ne u stvarnosti gdje se Izrael nimalo ne mijenja i gdje nastavlja teror nad muslimanima Palestincima.
Za Iran - koji nije ni arapska ni sunitska zemlja - to je stvar vjerske solidarnosti i potpora Palestincima i ideja oslobođenja Palestine je nešto što je duboko utkano u sam temelj iranske Islamske revolucije. To neće nestati i zato se ne može očekivati smirivanje između Izraela i Irana.
Iran u oslobođenju Palestine, i svetih islamskih mjesta u Jeruzalemu, vidi svoju fundamentalnu misiju. Izrael pak, koji se predstavlja donekle kao sekularna zemlja, ali je u stvarnosti i sam duboko zagazio u vjerski fundamentalizam, naročito s aktualnom desničarskom koalicijskom Vladom, svjestan je da su kroz godine postojanja, od 1948. do danas, uspjeli eliminirati sve svoje prijetnje, osim jedne, Irana (i iranskih pristaša kao što su Hezbollah, u neku manju ruku i Hamas). Zato ni Izrael neće odustati.
Velika je razlika pak u tome što je u ovom srazu Iran zapravo skoro pa sam, a Izrael iza sebe ima najveću vojnu silu svijeta, SAD (i druge zapadne saveznike). Bidenova administracija, naročito nakon oko 35,000 ubijenih u Gazi od strane nemilosrdne izraelske vojne kampanje, poručuje kako neće podržati Izrael ako se krene dalje osvećivati Iranu za napad od prošlog vikenda (u kojem nije ubijena niti jedna osoba), ali to su samo prigodne izjave kojima se želi Izrael navesti da odustane od takvih ideja. Kad bi stvarno izbio ozbiljan rat između Izraela i Irana, čak i na izraelsku "inicijativu", nema nikakve sumnje da bi SAD spremno stao u obranu Izraela sa svim raspoloživim resursima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
