Prošlo je više od godine dana od kontroverzne egipatske revolucije i zemlja se danas nalazi na rubu duboke ekonomske krize. Proteklih 14 mjeseci na scenu su stupile brojne političke frakcije, ideje i pokreti, no svo to vrijeme ekonomija ide silaznom putanjom - Egipat danas pred sobom ima problem kako financirati deficit u budžetu dok se zalihe stranih valuta naglo smanjuju.
Uskoro bi politika još jednom mogla pasti u sjenu ekonomije, jer - gledano iz retrospektive - upravo je taj fenomen i doveo do egipatske revolucije i rušenja dugogodišnjeg saveznika SAD-a, Hosni Mubaraka.
Priče koje nam se plasiraju, da su narodni bunt pokrenuli kojekakvi aktivisti neumorno "tweet-ajući" i "share-ajući" revolucionarne sentimente, su obične besmislice i služe isključivo kao podizanje kredibiliteta ponekim udrugama koje jako dobro žive od svog opskurnog rada.
To je kao da ovih dana vojska Ugande uspije uloviti stanovitog gerilca po imenu Joseph Kony - tko bi se nametnuo medijima kao izuzetno zaslužan za takav ishod? Ne treba tražiti dalje od psihički labilnih individualaca kao što su Jason Russel i njemu slični.
Prema svemu sudeći, egipatska revolucija je prije svega inducirana velikim ekonomskim problemima - ponajviše vrtoglavom porastu cijena hrane. Naravno, činjenica da je Hosni Mubarak puna 3 desetljeća bio podobni operativac na američkoj platnoj listi, svakako je pridonijela elementu gnjeva.
Narodni ustanak bio je gotovo neminovan - jer nema toliko "borbene ideologije" koja će pokrenuti široke narodne mase kao što je to glad ili - ponekad još i više - osjećaj nadolazeće gladi.
Dok nam raznorazne američke ne-vladine organizacije i dalje prodaju bajke o tome kako su oni digli narod na noge protiv despota, prava istina je sasvim drugačija, a poprilično je i čitljiva iz slijedećih grafova (podaci MMF-a i Svjetske Banke):
Grafikon: prosječna cijena hrane u Egiptu (2007-2011) - prvi "pik" u 2008. bio je obilježen velikim neredima i sukobima. Nadolazeća "revolucija" se doslovno mogla predvidjeti za 2011.
Grafikon: FAO (Food and Agriculture Organization of the United Nations) prikaz cijena hrane na globalnom tržištu. Iz ovih podataka je jasno vidljivo kako je početak 2011. (revolucija u Tunisu, Egiptu) bio vrhunac po pitanju cijene hrane.
Ipak, svrgavanjem Hosni Mubaraka aktualni ekonomski problemi u Egiptu i dalje prijete stabilnosti.
Iz političke perspektive, Egiptom upravljaju dvije skupine - vojna hunta, koja je dobrim djelom sastavljena iz nomenklature svrgnutog Mubaraka, i nove političke Islamističke skupine predvođene Muslimanskom Braćom.
Islamisti su preuzeli vlast nad parlamentom, ali svojim dolaskom u poziciju političke moći neće nimalo olakšati svakodnevnicu stanovnicima Egipta.
Ono što se do sada čulo od strane Islamista nisu ništa drugo no obične populističke floskule kojima se nastoje dodvoriti širokim narodnim masama.
Tako su primjerice Islamisti konstatirali kako je "Izrael najveći neprijatelj Egipta", na oduševljenje mnogih koji su zamjerali Hosni Mubaraku prijateljske veze s Tel Avivom. Takve i slične demagogije imaju samo jedan cilj - učvrstiti novu vlast. S druge strane, Islamisti su itekako skloni suradnji s MMF-om - potez koji bi osiromašeni Egipat mogao baciti još više na koljena.
Državni deficit za aktualnu fiskalnu godinu, koja završava u lipnju, iznosit će preko 140 milijardi egipatskih funti (oko 24 milijarde USD) ili oko 8,7% ukupne ekonomske proizvodnje, prema riječima ministarstva financija.
U isto vrijeme naglo se smanjuju strane rezerve u državnoj banci, za oko 2 milijarde USD mjesečno - glavni razlog tome je smanjenje aktivnosti u turističkom sektoru i obustava brojnih stranih investicija.
Tijekom prošle godine vlasti su utrošile oko 20 milijardi USD kako bi zadržali stabilnost domaće valute. U veljači ove godine, rezerve stranih valuta iznosile su svega 15,7 milijardi USD - to je dovoljno za tek 3 mjeseca uvoza, a nakon toga neizbježno slijedi devalvacija.
Zbog čega su ti podaci od iznimne važnosti za Egipat? Prije svega zbog činjenice da je Egipat, kao i brojne "zemlje u razvoju", izuzetno ovisan o uvozu. Istaknimo samo podatak kako je Egipat najveći uvoznik žita na svijetu - oko 60% ukupne potrošnje hrane ovisi isključivo o uvozu. Kada bi došlo do devalvacije valute, a izgleda da je to neizbježno, došlo bi i do naglog porasta cijene svih uvoznih proizvoda, ne samo hrane - no, hrana je svakako najvažnija u ovom slučaju.
"Ekonomska situacija je teška, no najveći problem nalazi se u tome da jednostavno nemamo dovoljno dolara u rezervi", rekao je Amr Adly - šef instituta za ekonomiju i socijalna prava u Egiptu.
U siječnju ove godine, vojna vlada je zatražila od MMF kredit u iznosu od 3,2 milijarde USD. Pritom su naveli kako će im trebati još oko 11 milijardi USD kako bi mogli pokrivati samo aktualna zaduženja.
Svatko tko prati poslovanje MMF zadnjih desetljeća zna što se krije iza svakog kredita - naravno, MMF je gotovo uvijek spreman na "pomoć", ali uvjeti su uvijek isti - radikalna promjena ekonomskog modela.
Način poslovanja MMF-a u esenciji je vrlo jednostavan - zemljama se daju krediti, no te zemlje zauzvrat moraju pokazati da su "spremne" i odgovorne taj isti kredit (s kamatama) jednog dana i vratiti.
MMF nije isključivo ekonomska institucija, dobar dio njihovog operiranja podložan je politici, ali i ideologiji.
Ideološki MMF smatra da jedino one zemlje koje u potpunosti prihvate neoliberalnu kapitalističku ekonomiju će moći u konačnici vratiti sve kredite. Da li je ta pretpostavka točna? Možda i jest - ali pritom je nužno istaknuti pod kojim uvjetima te iste zemlje redovno podmiruju svoje obveze. Stvara se duboki jaz između bogatih i siromašnih, s time da veliku masu siromašnih tvori lokalno stanovništvo, dok bogate predstavlja sićušna manjina vezana uz nove ulagače.
A kako se to postiže? To je temelj neo-liberalne politike, zemlju je nužno otvoriti i "liberalizirati" kako bi strani investitori naišli na što pogodniju klimu.
A što je pogodna klima? Uz što manje investicije, ostvarivati što veće profite.
A tko su novi ulagači? Sigurno nisu Egipćani.
Uskoro se predstavnici MMF-a počinju razbacivati s kojekakvim bajkama o spašavanju posrnule države, slično kao što se i "Twitter" revolucionari danas razbacuju s bajkama da su oni ti koji su doveli do općenarodne pobune.
Jedina očita razlika koja će se pritom dogoditi, iz perspektive egipatskog stanovnika, je ta da na svojim leđima više neće morati zbrinjavati ekonomsku oligarhiju iz redova vlastitih (domaćih) elita, već će sada imati posla s globalnom varijacijom na istu temu.
Kada je riječ o lokalnim moćnicima, narod je pokazao kako ima relativno adekvatno rješenje za te probleme - no, kako će se i na koji način suprotstaviti globalnim centrima moći? To je, nažalost, daleko teža misija.
MMF je već obavijestio egipatske vlasti da moraju napraviti plan ekonomske reforme koji će biti podržan od strane političkog konsenzusa u zemlji - to je primarni uvjet da dobiju novi kredit. Pritom čelnike MMF-a nije previše briga hoće li taj "politički konsenzus" tvoriti vojna hunta, Islamisti ili neko treći - politički poredak iz njihove perspektive nije toliko važan, jedino što je bitno u ovom slučaju je to da se reforme kreću prema njihovim interesima.
Ako nas je povijest poslovanja MMF-a ičem naučila onda je to činjenica da bilo koja stranka, despot, diktator, hunta, partija, teokracija ili nešto treće - svaki politički element koji je spreman širom otvoriti vrata stranim investitorima biti će slavljen i okarakteriziran kao "prijateljski".
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
