Turska je jučer izgubila 33 vojnika u Idlibu (vjerojatno i više). Ubijeni su u zračnom napadu, navodno sirijskom zračnom napadu, iako neki neslužbeni izvori sugeriraju da su možda ruski vojni zrakoplovi odradili bombardiranje. Jasno, ako i jesu bili ruski, onaj tko danas iz službene pozicije kaže "bili su ruski" može si ime zapisati na stranicu povijesti kao osoba koja je proglasila rat između Rusije i Turske 2020. godine. A proglašenje "vrućeg rata" između Rusije i Turske bila bi malo veća opasnost po svijet od aktualnog širenja koronavirusa.
Naravno, takvu prekretnicu neće nitko prijeći olako, ali da smo došli i do takve opasne situacije, jesmo. Rusko-turska "suradnja" u Siriji je farsa koju pratimo već nekoliko godinama. Imamo dva aktera s potpuno različitim interesima koji oboje jako dobro znaju što bi značilo da se njihovi interesi frontalno sudare. Nastojeći to izbjeći, ili u najmanju ruku odgoditi, odlučeno je da će se kreirati nekakav okvir suradnje koji bi poslužio kao odgoda konfrontacije. Bila je to primarno "dobra volja" Rusije jer Turska zapravo ništa nije stavila na stol. Svi sporazumi koje smo do sada imali priliku vidjeti - formiranje tzv. "de-eskalacijske zone" u Idlibu, pokretanje zajedničkih rusko-turskih patrola, dopuštenje Turskoj da odbaci kurdske snage sa svojih granica... sve su to bili segmenti kontinuiranog ugađanja sve agresivnijem turskom predsjedniku Erdoganu i njegovim pretenzijama ne samo na sirijski teritorij već i sirijski politički ustroj.
Možemo raspravljati o tome je li takav pristup bio naivan - jer jasno je od prvog dana da se ugađanjem neće smekšati Erdogana, učinit će ga se još gladnijim - ili je pak potpuno poslužio svrsi. Da, prisutnost turske vojske u Siriji danas je veliki izazov koji prijeti scenarijem u kojem će se direktno sukobiti turska i ruska vojska, ali zamislimo na trenutak što bi tek bilo da se turske ambicije nisu diplomatski, od strane Rusije, odgađale i usporavale? Turska vojska možda bi danas bila pred vratima Damaska. Umjesto toga sada je u idlibskom kotlu i, kao što možemo vidjeti, trpi vrlo konkretne gubitke.
Naravno, Erdogan sada može "baciti sve što ima" u Idlib, dovoljno mu je prijeći granicu, ali uspjeh mu više nije zagarantiran. Od esencijalne je važnosti bilo spriječiti tursku vojnu invaziju u trenucima kada je jedan Aleppo bio u krajnje neizvjesnom stanju. Da je kojim slučajem turska vojska danas u kontroli najvećeg sirijskog grada bio bi to scenarij u kojem bi se Sirija ili razmrvila ili bi pak Damask morao pristati na ogromne ustupke (uz vjerojatni odlazak Assada s vlasti).
Turska vojska je pak sada u Idlibu uspjela donekle revitalizirati tamošnje militante koji su bili na rubu propasti i povela ih je natrag do auto-ceste Aleppo-Damask, ali daleko od toga da je to nekakav munjeviti preokret. Štoviše, sirijska vojska napreduje na jugu Idliba krećući se, polako, ali sigurno, prema gradu Jisr al-Shughur. Da, gubitak Saraqiba je konkretan udarac kao i ponovno presijecanje auto-ceste M5. No i sirijskoj vojsci je jasno da ovu rundu nisu izgubili od svog višegodišnjeg neprijatelja već od turske artiljerije koja je morala otvoriti put istima. Drugim riječima pitanje je koliko će militanti dugo moći držati Saraqib.
Naravno, svi ti sitni pomaci na karti Idliba uskoro bi mogli postati trivijalni ako se zaista dogodi eskalacija koja će u direktan sukob uvući tursku i rusku vojsku, fokusirajmo se stoga sada isključivo na to pitanje.
Turska se nadala da će Rusija ustuknuti kada tisuće turskih vojnika počnu prelaziti granicu, nadali su se da će Rusija sugerirati Damasku da se ofenziva zaustaviti i da će se linije stabilizirati. No, to se nije dogodilo - Rusija je ovog puta, za razliku od nekoliko prethodnih, još dodatno pojačala "zeleno svjetlo" ističući kako Sirija ima svako pravo braniti se od terorista dajući pritom također na znanje kako je turska vojska u Idlibu u ulozi pomaganja terorističkih skupina te samim time se više na nju neće gledati blagonaklono. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov bio je posve jasan u komentaru koji je dao prije nekoliko trenutaka: "Damask ima pravo uzvratiti udarac kada se nađe pod napadom terorista, a Moskva nipošto nije u poziciji da zaustavlja Sirijce u onome što podupire čak i UN Vijeće sigurnosti".
Time Rusija ne samo da je dala potporu za nastavak sirijske ofenzive - a sada je to već i ofenziva koja aktivno radi na eliminaciji neprijateljske turske vojne prisutnosti - već i argumentira kako je ta borba legitimna. Turska pak, bez obzira kakvom se retorikom služila, jednostavno ne može pobjeći od toga, od činjenice da su poslali svoje vojnike u Idlib da aktivno pomažu skupinu koja uistinu jest teroristička. Podsjetimo, nije ovo dio informacijske propagande, izjava u kojima primjerice sirijski državni mediji svu opoziciju nazivaju "terorističkom" - ovo je "crno na bijelo", ovdje imamo ekstremiste iz skupine Hayat Tahrir al-Sham (HTS), ogranak Al-Qaede u Siriji, skupinu koju je čak i SAD kategorizirao kao "terorističku" još 2017. godine.
Da se Erdogan može u ovoj situaciji uhvatiti u kolo s nekakvim "umjerenijim" kadrom, stvar bi izgledala, donekle drugačija, ali ne može, kasno je za to. Zna se tko vodi glavnu riječ u Idlibu i zna se tko je do nedavno jedini bio u stanju zaustaviti sirijsku vojsku u njenoj ofenzivi - isključivo HTS. Sada kada je HTS bio na rubu sloma ušla je turska vojska i digla ih iz mrtvih.
Lavrov je u svom komentaru također podsjetio kako iz Idliba i dalje stižu napadi (dronovima) na rusku zračnu vojnu bazu Khmeimim pokraj Latakije. To je naglasio kako bi dao Turskoj do znanja da Rusija neće imati tolerancije prema teroristima u Idlibu. "Razdvajanje normalne opozicije od terorista nije obavljeno u periodu od sada već više od godinu dana, a sirijska vojska ima svako pravo uzvratiti i poraziti teroriste", rekao je Lavrov.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
