Katarske veze s Muslimanskim bratstvom utjecale su na cijelu regiju. Ne radi se samo o situaciji sa Sirijom i pogoršanjem odnosa s Iranom, već je došlo do pogoršanja odnosa s Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Saudijskom Arabijom. "Arapske zemlje zaljeva ne mogu to priznati javno, ali polako se pojavljuje raskol između tih zemalja u svjetlu porasta islamističkih snaga u regiji. Katar, s jedne strane, svesrdno prihvaća nove islamističke sile u arapskom svijetu u obliku Muslimanskog bratstva, dok su Ujedinjeni Arapski Emirati i Saudijska AKatarske rabija bili skeptični u najboljem slučaju", piše Sultan Sooud Al Qassemi za bliskoistočni Al-Monitor.
Osim kod Muslimanskog bratstva, Katar je u modi i na Zapadu. Zemlja se proslavila dobivši organizaciju Svjetskog nogometnog prvenstva 2022. godine navodno potplativši FIFA-u. "Ugledni nogometni magazin France Football objavio je opsežno izvješće o tome kako je Katar 'kupio' organizaciju Svjetskog prvenstva…Navodno je Sarkozy zamolio Platinija da podrži Katar iz geopolitičkih razloga", prenio je T-portal. Na nogometu Katar gradi svoj ugled i prestiž na Zapadu. Qatar Foundation je 2010. potpisao petogodišnji sponzorski ugovor s nogometnim divom Barcelonom u vrijednosti 125 milijuna eura za logo na klupskom dresu. Qatar Investment Authority, kupio je u zahvalu za dobivenu organizaciju prvenstva, Sarkozijev omiljeni nogometni klub Paris Saint-Germain.
Katarci su vlasnici medijskog carstva Al Jazeera koje predstavlja propagandno krilo Muslimanskog bratstva. Ahmed Azem u analizi za emiratski The National objašnjava veze između Muslimanskog bratstva i Al Jazeere: "Nadalje, ključni članovi osoblja Al Jazeere imali su - i održavaju – bliske veze s Muslimanski bratstvom." Mnogi u Europi i SAD-u su pod magijskim utjecajem šeikovih milijuna. Možda se to najviše odnosi na medije koji vole izvještavati što je bogati šeik kupio i koliko je platio, kao recimo u slučaju kupnje luksuzne kuće na Manhattanu. Iako na Zapadu postoji doza kritike katarske politike, a posebice ljudskih prava u toj zemlji, bogati Katarci su na Zapadu prihvaćeni, a to je dosta za hrvatske političke elite da se i one uključe u kolo oko katarskih šeikova. Kao što narodna poslovica kaže: "Kud svi Turci, tud i mali Mujo."
Kronologija odnosa Katar-Hrvatska
Prvi značajniji katarski interes za Hrvatsku javio se sredinom 2002. godine kad je tadašnji predsjednik Mesić primio skupinu poslovnih ljudi iz Katara koji su izrazili interes za ulaganja u Hrvatsku. U ožujku 2004. godine Mesić je posjetio Katar gdje se susreo sa šeikom Hamad Bin Khalifomo Al-Thanijem. Na stranici 'Ureda predsjednika' stoji: "U jednosatnom susretu razgovaralo se o bilateralnim odnosima Hrvatske i Katara te o mogućnostima gospodarske suradnje." Tada je potpisan 'Memorandum o razumijevanju' i 'Sporazum o uspostavi zajedničkog poslovnog vijeća'. Dotaknuta je i tema izgradnje LNG terminala u Hrvatskoj. Hrvatska je od ovih prvih kontakata imala nešto koristi pošto su hrvatske građevinske tvrtke u Kataru dobile poslove, pa je 2007. objavljeno da Katar postaje drugo tržište po vrijednosti za hrvatske građevinare. U sljedeće dvije godine Mesić je lobirao za LNG sporazum s Katarom dok je Sanader bio protiv. Katar je u međuvremenu izgradio LNG terminal u Italiji, a mediji zbog propusta Sanadera prozivaju i danas.
Sadašnja vlast značajnije je podigla odnose s Katarom otvaranjem hrvatskog veleposlanstva u glavnom gradu Katara - Dohi. Tom prilikom, krajem prošle godine, u Katar su hodočastili predsjednik Josipović, ministrica vanjskih poslova Pusić i bivši ministar gospodarstva Čačić, zajedno sa više od četrdeset predstavnika hrvatskih tvrtki. Jedan od glavnih projekata koji je Hrvatska nudila mogućnost je investiranja u LNG terminal na Krku. Katar je iznimno zainteresiran za investicije u hrvatsku vojnu industriju. "U tom ih je smislu zanimalo sve, od kacige, puške, pištolja do strojeva za razminiranje", prema riječima načelnika glavnog stožera Drage Lovrića. Postoji interes za katarske investicije u turizam, luke, prehrambenu i prerađivačku industriju. Hrvati će navodno u Kataru graditi rukometnu arenu i očekuju slične građevinske poslove. Dakle, cijela stvar se kreće, hrvatski politički vrh aktivirao se da Katar nešto uloži ili spasi koju posrnulu industriju, a hrvatske tvrtke gledaju kako da odrade pokoji posao u bogatoj monarhiji.
Katar – dozvoljeni partner
Unutar euroatlantskih integracija poželjni su čvrsti partnerski odnosi s onim zemljama koje slijede putanju američke vanjske politike. Katar naravno nije član euroatlantskih udruženja ali je blizak saveznik Sjedinjenih Američkih Država koje na teritoriju te male zemlje imaju nekoliko aktivnih vojnih baza uključujući sjedište američke Centralne komande za regiju. Katar je uz Saudijsku Arabiju i Azerbajdžan poželjan dobavljač energenata za američke klijentelističke države poput Hrvatske. Svi zajedno su pod američkom kapom, zato su katarske investicije i katarski energenti dobrodošli. S druge strane, ruske investicije i ruski energenti nisu dobrodošli zbog kritika i suprotstavljanja Rusije euroatlantskoj politici. S Iranom je situacija još očitija pošto je zemlja pod ogromnim pritiskom Amerike i njenih klijentelističkih država koje zbog nedostatka nezavisne vanjske politike podsjećaju na provincije unutar 'Američkog imperija'.
U izvještaju Richarda Lugara napisanog za 'Povjerenstvo za vanjske odnose američkog Senata' iz prosinca 2012. godine, obrađuje se energetska strategija Sjedinjenih Država za Europu i Kaspijsku regiju. U izvješću stoji sljedeće: "Ova američka strateška inicijativa bi unaprijedila američke interese ublažavanjem ruskog plinskog pritiska protiv NATO saveznica…i dodatno izolirala Iran." U izvješću se Katar spominje samo jednom, pošto je težište na Azerbajdžanu i Srednjoj Aziji, ali se nedvosmisleno označava Rusiju i Iran kao nepoželjne partnere čiji utjecaj treba smanjiti ili zatrti. Lugar središnjim problemom neke NATO članice smatra energetsku ovisnost o Iranu ili Rusiji.
Energetska politika opisana u Lugarovom izvješću nije novijeg datuma, dapače ona je dugogodišnja konstanta. Cijela stvar izlazi iz okvira energetike i prelazi u polje politike i investicija. Podsjetimo se samo primjera kad je Mesić odbio otputovati u Iran 2006. godine na poziv bivšeg iranskog predsjednika Hatamija. Jutarnji list je izvijestio o tome u članku pod nazivom "Mesića zvali u Iran, on nema vremena". Iduće godine Ahmadinejad se u New Yorku uspio sastati s Mesićem na marginama Opće skupštine UN-a. Do susreta je došlo zbog inzistiranja i upornosti iranske strane, a kratak sastanak je čak istraživala i Europska komisija. Mesić je kao razlog smetnji u odnosima između Irana i Hrvatske naveo negiranje holokausta s iranske strane, dok je stvaran razlog bio da Hrvatska kao euroatlantska i klijentelistička republika Sjedinjenih Američkih Država ne smije imati drugačije odnose s Iranom od onih koji su euroatlantskom doktrinom propisani.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
