Nakon ubojstva Hassana Nasrallaha postojale su samo dvije opcije - ili će Izrael prihvatiti činjenicu da su ovim ubojstvom ostvarili nešto što su pokušavali desetljećima, pristati na očitu manifestaciju svoje nadmoći i smiriti se, ili će tek sad eskalirati do maksimuma pretvarajući kaos u još daleko veću buktinju. Nažalost po Libanon i širu regiju, izgleda je Izrael odabrao drugu opciju.
Siloviti udari na Bejrut doveli su u pitanje je li cijela priča oko kopnene ofenzive na Libanon možda bila samo mamac da se vodstvo Hezbollaha priprema za takav udar dok je zapravo plan bio siloviti napad iz zraka koji je u konačnici eliminirao ne samo Nasrallaha već i brojne druge lidere ove skupine. Sad se pak ponovno čini da će izraelska vojska ipak krenuti na Libanon, što sugerira da dorađuju planove paralelno s razvojem situacije.
Američki dužnosnik koji je govorio pod uvjetom anonimnosti rekao je za Reuters da pozicioniranje izraelskih trupa sugerira da bi kopnena invazija mogla biti neizbježna. Izraelski ministar obrane Yoav Gallant rekao je lokalnim čelnicima u sjevernom Izraelu da će sljedeća faza rata duž južne granice Libanona uskoro početi i da će podržati cilj vraćanja Izraelaca koji su pobjegli od raketa Hezbollaha tijekom gotovo godinu dana pograničnih sukoba.
Hezbollah je pretrpio najveći udarac još od svojeg osnutka i Izrael ne želi propustiti priliku. Vjeruju da je sad pravi trenutak i da mogu silom zaustaviti ovu skupinu. Preostali lideri Hezbollaha pak šalju jasnu poruku Izraelu, kao da je šalje pokojni Nasrallah - "spremni smo, samo dođite".
Dakako, izraelska trauma datira iz 2006. godine kada su se njihove snage morale povući iz Libanona ne uspijevajući se nositi s Hezbollahom kad se bitka vodila na terenu. Izrael je pak u isto vrijeme svjestan da mogu ubijati pojedince, ali ne i poraziti cijelu skupinu boreći se samo iz zraka. Da je takvo što izvedivo onda bi to odavno već učinili i s Hamasom.
Zapravo na primjeru Hamasa možemo jako dobro vidjeti što bi se moglo u narednom periodu događati s Hezbollahom. Izrael je ne tako davno u Teheranu izveo atentat na vođu Hamasa, Ismaila Haniyeha. Zadnjih mjeseci poubijali su i brojne druge lidere ove palestinske skupine, no ne izgleda da je Hamas zbog toga slabiji. Izrael i dalje ne uspijeva poraziti palestinske borce unatoč skoro godinu dana ratovanja u Pojasu Gaze. Na svakog ubijenog lidera dolazi novi, a ako ubiju i njega idući je već u pripremi.
I Hamas i Hezbollah već su prošli ovakve trenutke. I Hassan Nasrallah došao je na čelo organizacije kad je ubijen njegov prethodnik. Očito je da je sudbina vođa skupina koje se suprotstavljaju Izraelu jako slična, no to ne znači da je Izrael zato bliže pobjedi. Prednosti, svakako. Vojnoj nadmoći, bez sumnje - ali ono što Izrael želi je doslovno eliminacija ovih pokreta, da jednostavno prestanu postojati.
To je jako teško izvesti, možda i nemoguće u situaciji kad su sami pokreti konstantno održavani, paradoksalno po Izrael, upravo izraelskom agresijom, prije svega nad palestinskim teritorijima. Izrael je mogao birati dvodržavno rješenje, koje također ne bi bilo ni fer ni idealno po Palestince, ali nakon svih desetljeća patnji vjerojatno bi na to pristali. U takvom scenariju snaga i utjecaj skupina kao što su Hamas, Hezbollah, Islamski Džihad, PFLP i druge, sam po sebi počeo bi slabiti. To je razumljivo. Kad nestane povoda nestaje i ideološkog žara, snage za regrutaciju.
Ovih pak zadnjih godinu dana, a naročito zadnjih tjedana, Izrael je stvorio apsolutno sve preduvjete ne samo za kontinuitet svih pokreta otpora već možda i za stvaranje novih.
Izraelske vlasti osjećaju se superiorno jer znaju da imaju vojnu nadmoć, nuklearni arsenal, i potpunu podršku SAD-a. Zbog toga skoro da odmahuju rukom kad vide stotine tisuća okupljenih pristaša Hutija u glavnom jemenskom gradu Sanaa kako kliču protiv Izraela. Izrael trenutačno ima vlast koja vjeruje samo u silu i sve dok sebe percipira kao veću vojnu silu smatra da može djelovati bez posljedica.
Stav je vrlo pogrešan i neki u Izraelu itekako su svjesni toga, ali njihovi glasovi su iz dana u dan sve ušutkaniji. Zna se kako to ide u ratnom stanju, glas bilo kakve opozicije smatra se skoro pa izdajničkim. Netanyahu je uspio prevladati sve interne izazove i sad ima slobodne ruke da radi skoro pa što želi. Ubojstvo Nasrallaha još će ga više oskoliti jer to će sad koristiti kao argument da je njegov stav od prvog dana bio ispravan - da samo sila može osigurati "mir" i sve izraelske ciljeve.
Uskoro će otkriti da ne može poraziti ni Hamas ni Hezbollah, bar ne ovim taktikama. Tada će poručiti da sve ovo nema smisla ako se ne krene na "centar" koji ove skupine omogućuje, Iran.
Izrael u ovom trenutku doslovno traži način kako da uvuče Iran u rat. S druge strane Iran djeluje vrlo oprezno, neki će reći čak i previše oprezno. Nema odmazde, nema čak ni žestokih izjava koje su nekoć bila dio imidža iranskog vodstva. Kao da znaju da ne smiju igrati prema izraelskim pravilima. To pak kod Izraela izaziva još i veći strah jer još uvijek nemaju konkretan način kako rat proširiti sve do Irana, a slute da Iran negdje duboko pod zemljom u ovim trenucima svu svoju energiju ulaže u stvaranje nuklearne bombe.
Dakako, to su samo pretpostavke i konkretnih dokaza nema. Ipak, iranska "tišina" govori više od bilo kojih riječi. Ako zaista užurbano rade na oružju zbog kojeg bi Izrael izgubio taj osjećaj superiornosti, onda ima smisla da sad ne naprave ništa iako je ubojstvo Nasrallaha svakako i veliki udarac za Iran.
Iranski predsjednik samo je kratko poručio da libanonski borci "neće ostati sami".
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
