Ono što se dogodilo ovog vikenda sigurno će se još dugo spominjati u kontekstu bliskoistočnih sukoba - pod uvjetom da to zaista bude jedna završena priča, odnosno epizoda, a ne početak nečeg puno većeg. U noći sa subote na nedjelju, dok još nismo imali konkretne informacije, doista je izgledalo kao početak nečeg dramatičnog. No, već u nedjelju ujutro, čim se tutnjava iranskih raketa i dronova smirila, na površinu je stigla jedna posve drugačija situacija, neočekivano brzo smirivanje.
Taj iranski napad, točnije odmazda za izraelski ničim isprovocirani smrtonosni udar na iranski konzulat u Damasku, bio je nešto što se jako rijetko viđa. Silovit udar, da, sa stotinama dronova i raketa, ali danas znamo da je Iran u danima prije napada na mnoge "adrese" poslao svoje planove. Preko bliskoistočnih diplomata, koji su u ovoj napetoj situaciji poslužili kao posrednici, Iran je dojavio skoro pa sve detalje svojeg plana. Znalo se i kad će napasti i kako će napasti. Protuzračna obrana Izraela i njihovih saveznika bila je na najvišem mogućem stanju spremnosti i kad je napad počeo rušili su sve redom.
Je li baš "99%" iranskih raketa i dronova srušeno, to je sad već upitno, možda su to ipak preoptimistične brojke, ali očito da je srušen jako velik broj. Dakako, Izrael to nije odradio sam i gotovo sigurno ne bi ni uspio. Pošto se znalo da će napad uslijediti u aktivnu obranu Izraela od iranskih zračnih prijetnji uključilo se više izraelskih saveznika, prije svega SAD i Britanija koje su zadnjih tjedana i mjeseci dovele značajne protuzračne snage u regiju, mahom u Crveno more, gdje im je misija presretanje projektila i dronova koji se lansiraju iz pravca Jemena, od strane Huti pobunjenika. Nadalje, izraelski arapski bliži i dalji susjedi također su redom pomogli. Nisu niti jednom pomogli zaustaviti izraelske svakodnevne napade na Palestince u Gazi, to nikome nije palo ni na pamet, ali jesu spremno rušili iranske rakete u noći sa subote na nedjelju. Prema trenutačno dostupnim informacijama u rušenje su se uključili i Jordan i Saudijska Arabija, a možda i neki drugi.
Rezultat napada je, prema informacijama koje se daju, prošao skoro bez krvi. Nažalost gelerom je pogođena jedna 10-godišnja djevojčica u beduinskom selu u Izraelu. Zadobila je težu ozljedu glave te se i dalje nalazi u kritičnom stanju. No, i u njenom slučaju riječ je o gelerima koji su padali nakon što su izraelske protuzračne rakete presrele iransku. Drugim riječima, cilj nije bio beduinsko selo, a Iran je napravio sve da ne dođe do civilnih žrtava ciljajući isključivo izraelske vojne baze. Iste su navodno isto samo lakše oštećene, barem prema izraelskim tvrdnjama - što može i ne mora biti točno.
Proizvođači izraelskih protuzračnih sustava tvrde da su im se "užarili telefoni" koliko ih od nedjelje zovu potencijalni klijenti diljem svijeta. Jasno, ako Izrael ima vojnu tehnologiju koja je u stanju eliminirati napad ovolike magnitude (preko 200 raketa i dronova), danas je svi žele za sebe i u njoj vide veliku garanciju vlastite sigurnosti. No, naizgled spektakularne brojke ne odražavaju nužno pravo stanje jer, kako smo i rekli, Izrael i svi njihovi saveznici znali su skoro u sat kad će napad krenuti. Nadalje, Izrael nije rakete i dronove rušio sam, Amerika je tu puno pomogla s vlastitom tehnologijom i praćenjem koje je vjerojatno i superiornije od izraelskog. Sve u svemu, jako dobra reklama za izraelski PZO, ali ono što se čini nije nužno točno.
Ipak, kad se situacija rezimira, zar nije ovo velika pobjeda za Izrael? Svakako tako izgleda. U iranskoj odmazdi nije ubijen niti jedan izraelski vojnik, a u izraelskom napadu na iranski konzulat u Damasku ubijeno je više osoba uključujući dva iranska istaknuta generala.
Ako je sve prošlo, ako je Iran odradio svoju odmazdu, kao što tvrdi da jest, onda se može reći da je Izrael prošao potpuno netaknuto. Jer njihov napad na konzulat u Damasku predstavljalo je vrlo perfidno i iznenadno bombardiranje, kampanju atentata koju vode protiv Irana već godinama. Čak i u srazu kao što je iransko-izraelski vjerovalo se da će diplomatska predstavništva biti pošteđena, a Izrael je tu liniju grubo pregazio.
Bila bi pak prava ludost da Izrael krene s vlastitom odmazdom na iransku odmazdu. Čak i najveći izraelski saveznici će se složiti da to jednostavno, u nedostatku bolje riječi, nije "fer". Mogu biti jako sretni što su prošli kako jesu. Iranska odmazda nije ih ni dotakla, štoviše, danas izgledaju još kudikamo moćnije, zaštićenije. Izrael se sad doima kao jedna velika neprobojna utvrda kojoj čak ni njen najveći neprijatelj ne može ništa, a Iran je poprilična vojna sila.
Izvori navode kako SAD sad nastoji obuzdati ratobornog Netanyahua. Joe Biden mu je navodno za vrijeme telefonskog razgovora rekao da jednostavno "prihvati pobjedu", jer rezime iranske odmazde zaista i izgleda kao izraelska pobjeda. Hoće li to Netanyahu učiniti? Ako je razuman, hoće, ali ako je i sam napad na konzulat u Damasku imao za cilj uvući Iran u sukob, onda će provocirati i dalje (kako smo ranije već spekulirali, vidi: Sukob desetljećima u pripremi: Izrael i Iran na rubu su rata koji bi povukao sa sobom cijeli Bliski istok i šire).
Ali što je Iran uopće htio pokazati i izvesti ovakvim napadom? Riječ je svakako o "zanimljivoj" strategiji. Primjerice, za napad su koristili spore dronove kojima je trebalo više sati da uopće dođu do Izraela. Ti dronovi su se kretali i mahom preko zračnog prostora Jordana nudeći jordanskim snagama priliku za vježbanje gađanja. To nisu najmoćniji iranski kapaciteti, ni blizu. Iran, da je htio, poslao bi na Izrael "jata" bržih dronova i raketa s namjerom da slome njihovu protuzračnu obranu, ali Iran se jednostavno nije odlučio za to.
Ali zašto? Zar Iran ovakvim potezom ne ispada slab? Možda, ovisi kako se uzme. Stvari treba malo sagledati i iz iranske perspektive i koji su njihovi zapravo bili ciljevi. Nakon što se saznalo da je Izrael napao njihov konzulat i ubio nekoliko generala bilo je jasno da moraju uzvratiti. Da nisu uopće uzvratili to bi bilo skoro pa ravno potpunoj kapitulaciji iranske vlasti, čak i Iranske revolucije. Dakle, uzvratiti su morali, to im je bilo jasno i oko toga ni u jednom trenutku nisu dvojili. Ali uzvratiti kako? Imali su na raspolaganju velik niz ideja, uključujući i neke koje su mogle biti dosta pogubne po Izrael, da ni ne govorimo o tome da su se mogli spustiti na izraelsku razinu i napadati diplomatska predstavništva, što je zapravo terorizam.
No, sve to vrijeme Irancima je bilo jasno da je sam napad na konzulat u Damasku možda zamka, pokušaj ekstremno ratobornog Izraela da isprovocira Iran na neku veliku reakciju koja bi se zatim mogla upotrijebiti za pokretanje rata protiv Irana. Dakako, u takvom ratu Izrael ne bi bio sam i očekivali bi da američki zrakoplovi prvi krenu u bombardiranje Irana. Zanimljivo, ali to je scenarij koji je vjerojatno podjednako htio izbjeći i Teheran i Washington. Možda će zvučati čudno, skoro nečuveno, ali izgleda kao da je Teheran Washingtonu dojavio - preko bliskoistočnih diplomata - svoje namjere upravo kako bi oboje mogli dočekati kraj tjedna bez rata, jer izgleda da jedini koji u ovoj situaciji želi rat i sve veći rat je Izrael kojim vlada ekstremistička desničarska vlast.
Netanyahuova destruktivna koalicija imala je sve posloženo, kako se čini - rat u Gazi, izborna godina u SAD-u... samo im je još trebala iranska odmazda koju onda mogu nametnuti Americi kao apokaliptički argument za pokretanje rata s Iranom. I taj zadnji "sastojak" im je Iran jednostavno odbio dati što je u konačnici možda vrlo lukav potez od strane iranskih vlasti.
Ali zar Iran ne ispada slab? Kako smo i rekli, ovisi kako se gleda. Jel Hamas izgledao jak (prije ovog rata) dok je lansirao velik broj raketa na Izrael? Da, u očima onih koje su Hamasu bitne, ali u stvarnosti te rakete su bile skoro pa beskorisne i završavale su po izraelskim pustinjama. Iranske vlasti će svojoj javnosti sad reći kako su, evo, najzad izveli i direktan napad na Izrael slaveći to, sa svojom publikom, kao nešto značajno i veliko, početak kraja "cionističke okupacije".
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
