Broj mrtvih u izraelskim zračnim napadima na Libanon tijekom zadnja 24 sata popeo se na 550, uključujući i današnje udare na Bejrut. Izraelski zračni napadi u ponedjeljak daleko su nadmašili intenzitet izraelske invazije na Libanon iz 2006. godine, tijekom koje je ubijeno 1000 ljudi tijekom cijelog mjeseca. Ovi napadi slijedili su prošlotjedni masovni napad, u kojem su tisuće uređaja za komunikaciju eksplodirale diljem Libanona, ubivši 37 ljudi i ranivši tisuće. Činjenicu da su pritom stradali i civili, uključujući žene i djecu, neki koriste kao jasan argument da je to zapravo bio masovni teroristički napad. Da se takvo što dogodilo negdje drugdje zasigurno bi bilo tako okarakterizirano od strane zapadnih medija, no u ovom slučaju, još jednom, Izraelu se progledava kroz prste u takvoj mjeri koja ne vrijedi za niti jednog drugog aktera, čak ni za njegovog glavnog saveznika, SAD.
Govoreći jezikom sličnim onome koji se koristi za opravdanje brutalnog rata u Gazi, gdje je već službeno ubijeno više od 41.000 ljudi, glasnogovornik izraelskih obrambenih snaga (IDF), Daniel Hagari, izjavio je: "Hezbollah koristi civilno stanovništvo i civilne domove kao ljudski štit za svoje terorističke aktivnosti".
Masakr u Libanonu izazvao je masovne evakuacije iz južnog Libanona u glavni grad Bejrut. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu pozvao je stanovništvo južnog Libanona da se evakuira, tvrdeći da će im biti dopušteno da se vrate svojim domovima. No, tko garantira sigurnost u Bejrutu? Ovo podsjeća na pozive za evakuacijom u Pojasu Gaze gdje se civile uvjeravalo da će biti sigurni, primjerice u Khan Younisu, da bi kasnije i taj grad bio sravnjen sa zemljom.
Pravi planovi Netanyahuove Vlade i njegovih saveznika jasno su izraženi od strane Amichaija Chiklija, izraelskog ministra za dijasporu i borbu protiv antisemitizma, koji je pozvao na izraelsko osvajanje južnog Libanona. "Libanon, iako ima zastavu i političke institucije, ne ispunjava definiciju države", rekao je. "Linije povučene Sykes-Picot sporazumom, koje su bile temeljene na raspodjeli područja utjecaja i resursa između Velike Britanije i Francuske, nisu opstale u testu vremena", rekao je.
Kako je moguće da se nitko danas u zapadnim medijima ne referira na ovakve izjave? Što su one nego otvoreno pozivanje na stvaranje tzv. Velikog Izraela? Oporbeni mediji u Izraelu prenose te izjave, ali Zapad kao da se boji pred vlastitom publikom otvoreno govoriti o prirodi ove radikalne desničarske izraelske administracije i njihovih namjera.
U svjedočanstvu o veličini vojne operacije koja se sada vodi, predsjednik izraelske stranke Nacionalnog jedinstva, Benny Gantz, izjavio je: "Moramo djelovati ne samo protiv Hezbollaha, već i protiv suverene države Libanon, koja snosi odgovornost za terorizam koji potječe s njezinog teritorija".
Ovo je još jedan dokaz da se na Zapadu plasiraju samo filtrirane izjave, odnosno samo one gdje se, eto, izraelska agresija na Libanon svodi isključivo na ideju da se osigura povrat izraelskog stanovništva na sjever Izraela. Naravno, nećemo ni ulaziti u suštinu problematike o potrebi povrata palestinskih izbjeglica u njihove domove, to je već desetljećima opća tabu tema na Zapadu.
Iako Washington pušta izjave u medije, od strane navodno neimenovanih dužnosnika, u kojima se kao negoduje zbog ove izraelske eskalacije, američka vanjska politika, koja možda ide dublje od trenutačnih dužnosnika, zapravo nema nikakvih problema s ovime što Izrael radi, štoviše. Ova velika eskalacija usklađuje se u stvarnom vremenu sa Sjedinjenim Američkim Državama, koje financiraju, naoružavaju i politički podržavaju operacije Izraela. Pentagon je potvrdio da će Sjedinjene Države poslati dodatne trupe u regiju, uključujući nosače zrakoplova USS Abraham Lincoln i USS Harry S. Truman. Zašto? Sigurno ne da bi upozorili Izrael već da bi ga, ako zatreba, i vojno podržali.
Američki ratni stratezi jako dobro znaju što se dogodilo 2006. i da je "moćni" IDF morao bježati iz južnog Libanona pred gerilskim udarima Hezbollaha. SAD sad dovodi dodatne snage na Bliski istok kao mjeru opreza, u slučaju da se takvo što ponovi, da mogu Izraelcima pružiti ruku.
Izraelske vlasti pak u tome vide izuzetnu priliku za ostvarenje svojih najvećih geopolitičkih želja. Da, Veliki Izrael je jedna od njih, ali možda još i veća, kao preduvjet, je eliminacija iranskih vlasti koje su im glavni trn u oku još od revolucije 1979. Izrael je svjestan što bi Iran mogao biti, oportuni prijatelj i prisiljeni saveznik pod američkim kišobranom, kao što već i jesu niz arapskih zemalja. Zapravo Izrael je to i imao dok je Iranom vladao šah Reza Pahlavi, bliski saveznik Washingtona. Ajatolah Homeini poremetio je brojne izraelske planove i odgodio ih za skoro pola stoljeća, ali oni su i dalje prisutni. Sve u svemu, Iran je uvijek cilj - u Gazi, u Libanonu, u Siriji - sve vojne akcije koje poduzima imaju Iran na umu.
Američki tisak počinje ukazivati na razmjere izraelskih planova, jer nije da se isti mogu u ovoj situaciji previše ni skrivati. U članku objavljenom u ponedjeljak, glavni američki dopisnik za New York Times, David Sanger, napisao je: "Netanyahu više nije zadovoljan povremenim ograničavanjem moći Hezbollaha. Prema njegovom mišljenju, 7. listopada promijenio je sve, a sada je vrijeme da se problem riješi jednom zauvijek - kako u Gazi, tako i u Libanonu".
To zvuči kako i jest, za razliku od predsjednika Bidena koji danas pred Generalnom skupštinom UN-a priča o tome kako je "diplomatsko rješenje" za sukob u Libanonu još uvijek moguće. Kako je moguće? Uz američki pritisak? Koji pritisak? Onaj koji je trebao spriječiti najveće ubijanje civila u novijoj povijesti? To je apsolutna farsa.
Civili u Gazi ubijani su mahom i američkim bombama koje je SAD nastavio masovno slati Izraelu. Po istom brutalnom ključu sad će se nastaviti masakr i u Libanonu
Izrael i njegovi saveznici iskoristili su napade 7. listopada kako bi ostvarili ne samo svoju "konačnu odluku" palestinskog pitanja, već i potpuno reorganizirali Bliski istok pod imperijalističkom dominacijom, izazivajući rat širom regije. Američki imperijalizam vidi ovaj rat kao jednu od fronti u globalnoj borbi usmjerenoj protiv Rusije i Kine, s ciljem osiguravanja američke dominacije.
I gdje vode neobuzdani ratovi? Oni se ponašaju poput eksplozivnog požara koji zahvaća sve veće dijelove svijeta. Spomenimo kako od Ukrajine do Libanona ima oko 1000 kilometara, otprilike toliko je dugačak i trenutačni front u Ukrajini. Sve je puno bliže nego se nekad čini, recimo od Irana do Rusije ima svega 160 kilometara. Stoga nije teško zapaliti regiju, stvoriti zatim međuregionalni požar, a na kraju i svjetski.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
