Dogodilo se ono što se već danima i tjednima očekivalo - SAD je pokrenuo napad na Jemen ciljajući njihove Houthi snage. Kako to Washington obično voli činiti u 21. stoljeću, poveli su sa sobom i manjeg partnera u agresiji, a to je još jednom Britanija koja izgleda kao da je jedva dočekala da ponovno bude dio "akcije" u neposrednoj američkoj sjeni.
I dok Tomahawk rakete prodiru u noćno nebo iznad Crvenog mora i juga Arapskog poluotoka, ovo donekle podsjeća na agresiju prije više od desetljeća, ali u Mediteranu. U napadu na Libiju 2011. Americi i Britaniji priključila se i Francuska koju je u to vrijeme vodio Nicolas Sarkozy. Sramotan potez za Francusku, a hoće li Emmanuel Macron ponoviti tu sramotu? Vidjet ćemo uskoro. No, tu neke sličnosti prestaju jer napad na Libiju bio je čisto iživljavanje od strane tadašnje megalomanske politike koja je odlučila milom ili silom preurediti kompletnu političku stvarnost Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, odnosno arapskog svijeta. Nisu postigli puno osim kaosa i prevrata nakon prevrata (primjerice u Egiptu). Napad na Jemen drugačiji je u smislu da Jemen nije sam, Houthiji nisu sami kao što je bila libijska zelena vojska. Houthiji su vrlo bliski saveznici Irana, a do sad se potvrdilo da sama deklaracija "iranski saveznik" najčešće označava neuništivost.
Jasno, svi iranski saveznici su u širem geopolitičkom rezoniranju Teherana zapravo prednje linije obrane samog Teherana, Irana, ali još i više - iranske revolucije iz 1979. koja nikad nije zamišljena kao nešto što bi se stvaralo i odvijalo samo u jednoj naciji.
Što se dosadašnje neuništivosti tiče, to su objektivne činjenice. Sve prednje ispostave iranske strategije bile su na ovaj ili onaj način napadnute - i iz svih napada izlazile su još snažnije.
2006. godine Izrael je imao itekako veliku volju srušiti i posve eliminirati Hezbollah. Ne samo da nisu uspjeli već su pretrpjeli i direktan vojni poraz u taktičkom smislu, a Hezbollah se nakon toga "okitio" unikatnim ordenom - postali su jedina oružana snaga koja je odbacila izraelsku vojsku na bojnom polju, a to nije pošlo za rukom ni puno većim zemljama poput Sirije, Jordana, Egipta... Naravno, u pozadini je uvijek bio Iran i Hezbollah je kroz Iran postao ta snaga koje se Izrael i dalje najviše boji.
Jedan od većih saveznika Irana je Sirija na čelu s predsjednikom Basharom al-Assadom. Neposredno nakon uništenja Libije i Gaddafija koji zapravo nigdje nije imao konkretne i snažne saveznike, SAD i saveznici krenuli su s namjerom uništenja Sirije. Krenuli bi i u direktnu vojnu intervenciju da im na put nije stala Rusija koja je i sama vojno ušla u Siriju. Umjesto toga Zapad i njihovi bliskoistočni saveznici (Turska i zaljevske monarhije) pokrenuli su veliku kampanju naoružavanja islamističkih militanata. Rat je u aktivnoj fazi potrajao cijelo desetljeće, izginule su stotine tisuća ljudi. No, Sirija nije slomljena. Izašla je iz rata snažnija, a - ironično po inicijalne ambicije - tijekom rata još je i dodatno ojačao Hezbollah koji je aktivno ratovao na strani Damaska.
Nadalje, "zahvaljujući" ratu u Siriji sad su tamo i razne iranske skupine koje su dobile još čvršća uporišta. Rat je tu pogodovao Iranu, baš kao što je itekako pogodovao i onaj američki u Iraku. Podsjetimo, jedan od najvećih iranskih neprijatelja bio je Saddam Hussein koji je kroz skoro cijele 80-e vodio iznimno brutalan rat protiv Irana. No, tog neprijatelja je, ponovno vrlo ironično, Iranu uklonio upravo SAD pokrenuvši invaziju na Irak 2003. godine (i uskoro srušivši Saddama koji je zatim pogubljen).
Naravno, zadnje što je Washington želio postići u Iraku je ojačati Iran, ali izgleda da nisu razmišljali dovoljno daleko iako su neke stvari bile vrlo jasne. Naime, Irak je većinski šijitska zemlja, a šijiti su za vrijeme Saddama bili potlačeni (kao i Kurdi). Moglo se očekivati da će padom Saddama znatno ojačati šijitska većina, što se i dogodilo. SAD je mislio, naivno, da će njihov utjecaj u Bagdadu nadjačati iranski. To je bio veliki analitički promašaj Busheve administracije koji će SAD kasnije godinama pokušavati "ispraviti" kojekakvim vojnim akcijama (u neku ruku i pojava ISIL-a upotrijebljena je za promjenu stvarnosti u Iraku, ali nije prošlo).
Irak danas vrvi pro-iranskim milicijama koje su na snažniji ili labaviji način sve koordinirane iz Teherana i sad bi mogle krenuti silovito u napade na američke preostale lokacije u Iraku. Koliko SAD stvarno ima vojnika u Iraku teško je reći, ali vjerojatno više od brojki koje javno deklariraju. Iran vjerojatno ima točnije brojke od onih s kojima izlazi Pentagon na novinskim konferencijama. No, gdje god da se američka vojska nalazi u Iraku sad bi mogla doći na metu napada.
Američka vojska pokušala je na razne načine spriječiti daljnje jačanje pro-iranskih skupina u Iraku, no čini se da nakon svakog napada ovi bivaju sve brojniji i snažniji.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
