Cijelu noć trajala je potraga za helikopterom u kojem su se nalazili iranski predsjednik Ebrahim Raisi, ministar vanjskih poslova Hossein Amir-Abdollahian i drugi iranski dužnosnici. No, kako su sati prolazili bez informacija o njihovom stanju postajalo je sve izvjesnije da će priča imati tragičan završetak, što je rano jutros i potvrđeno. Helikopter se srušio u planinskom području na njihovom povratku iz susjednog Azerbajdžana gdje je Raisi sudjelovao na svečanosti povodom otvaranja brane u kojoj je sudjelovao i azerski predsjednik Ilham Aliyev.
Ovo je bez sumnje veliki udarac za Iran, a dolazi u trenutku velikih vanjskih i internih izazova. Podsjetimo, sredinom prošlog mjeseca Iran je po prvi put izveo napad na Izrael, raketama i dronovima, što je pak bio odgovor za izraelsko bombardiranje iranskog konzulata u Siriji. Ta eskalacija se nije razvila u nešto veće, prije svega zahvaljujući tome što je iranska odmazda prema Izraelu bila ili relativno blaga ili je izraelski sustav protuzračne obrane još i učinkovitiji no što se mislilo. No, bez obzira na činjenicu da se ta epizoda brzo stišala, generalna napetost u regiji najveća je još od vremena američkih invazija na Afganistan i Irak, prije svega zbog izraelskog rata u Gazi koji traje od početka listopada prošle godine, odnosno od iznenadnog napada Hamasa na južni Izrael.
Izazovi po Iranu su u ovoj situaciji višestruki. Cijela tzv. "osovina otpora" ima određena očekivanja od Irana, da pomogne Palestincima u Pojasu Gaze, iako zapravo malo toga Iran može učiniti direktno ako ne želi ići u izravan rat s Izraelom, a to svakako ne želi imajući u vidu da je Izrael nuklearna sila koja uz to na svojoj strani ima i najveću vojnu silu svijeta, SAD.
U nedostatku izravnog sukoba s Izraelom Iran aktivno podupire cijeli niz vojnih i paravojnih organizacija diljem šireg Bliskog istoka, ali i Afrike - od jemenskih Hutija, više skupina u Iraku, Sirije, libanonskog Hezbollaha, pa i samog Hamasa. Zanimljiv je iz te perspektive sukob u Sudanu koji se prema nekim mišljenjima vodi između vojske - koju podupire također Iran - i paravojnih frakcija koje imaju podršku Rusije, odnosno zna se da su imali podršku ruskog Wagnera, a u kakvom je sad stanju ta linija potpore dosta je teško reći. To ne bi bilo prvi put da se Moskva i Teheran potencijalno geopolitički nadmeću, iako u isto vrijeme i dosta surađuju, naročito otkako je Rusija napala Ukrajinu. U ratu u Siriji i ruske i iranske snage pomogle su vlastima u Damasku da uvelike dobiju dugačak i krvav rat protiv islamističkih skupina koje su bile podržavane od strane Zapada, zaljevskih monarhija, ali i Izraela, no nije tajna da se Moskva i Teheran također nadmeću za utjecajem u Damasku.
Što se pak glavnog sraza tiče, onog s Izraelom, iranska strategija svodi se na izgradnju lojalnih skupina koje su raštrkane diljem Bliskog istoka (i šire), a mogu u datom trenutku djelovati prema iranskim interesima. To bi najviše došlo do izražaja u slučaju direktnog rata između Izraela i Irana jer bi Teheran mogao izazvati poprilično kaotičnu situaciju, nešto skoro kao totalno regionalno gerilsko ratovanje, jer sve te skupine djeluju po sličnom ključu, teritorijalno su mobilne, nemaju nužno fiksne baze i samim time teško ih je eliminirati. Čak i Hamas, koji je zarobljen unutar teritorijalno vrlo male palestinske enklave u Pojasu Gaze, stvara Izraelu jako puno problema u aktualnom ratu.
Primjerice, još prije nekoliko tjedana Izrael je pobjedonosno zaključio da je Hamas u potpunosti eliminiran na sjeveru Pojasa Gaze. Nakon toga su krenuli prema centru (grad Khan Younis) i dalje prema jugu, stigavši sad i do grada Rafah. No, ranije procjene o slomu Hamasa na sjeveru pokazale su se netočne. Hamasovi borci ponovno se pojavljuju, još uvijek koriste ogroman labirint tunela koji se protežu i stotinama kilometara ispod Pojasa Gaze. To sad stvara i ozbiljnu krizu unutar samog ratnog kabineta izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, a ako se Hamas bude pokazivao i dalje kao nepokoriv, kriza će biti sve veća i to je zapravo jedina šansa kako Hamas može "pobijediti", da Izrael iznutra više ne bude u stanju homogeno voditi ovaj rat u slučaju eskalacije svađe između frakcija. Razloga pak za svađu je jako puno, počevši od generalne ideje što bi trebalo s Pojasom Gaze nakon rata - jedni smatraju da bi IDF trebao kontrolu prepustiti palestinskoj upravi koja trenutačno kontrolira (barem politički, barem donekle) okupiranu Zapadnu obalu. Drugim riječima, na vlast u Gazi stavili bi skoro pa palestinske lojaliste, odnosno one od kojih ne očekuju daljnje probleme. Ali ne slažu se svi s time. Radikalnije desničarske frakcije u izraelskoj ratnoj Vladi žele možda i anektirati Pojas Gaze, učiniti je sastavnim djelom Izraela.
To pak vodi u još veći politički sukob sa SAD-om koji ima svoje geopolitičke planove za Palestinu, prije svega u smislu balansiranja odnosa prema arapskim zemljama koje, koliko god da se njihov otpor prema Izraelu do kraja "razvodnio" tijekom desetljeća, ipak neće pristati na fizičku eliminaciju Palestine kao teritorija. Stoga i SAD podržava tzv. rješenje s dvije države (pa makar pregovori trajali vječno), ali izraelski tvrdolinijaši vide u ovoj situaciji "povijesnu priliku" da od toga odustanu, da nametnu svoju ideju "velikog Izraela".
U cijeloj toj priči stalno je prisutan i Iran. Zapravo izvori navode kako američki dužnosnici potajno, ili preko nekog bliskog im posrednika, sve vrijeme komuniciraju s iranskim dužnosnicima i nastoje održati cjelokupnu situaciju ovakvom kakva jest, odnosno ne dati da eskalira u opći bliskoistočni rat. Samo jedna skupina u ovom trenutku možda bi bila ozbiljno zainteresirana za takav rat - spomenuti izraelski tvrdolinijaši (a možda je i sam Netanyahu idejno već u njihovom "kampu"). Zašto? Jer vide priliku da se riješe Irana "za sva vremena". Kako? Jednostavno, naizgled - da eskalira kriza unutar samog Irana, da narod ustane protiv teokratske vlasti koja vlada Iranom od 1979. Drugim riječima, da kaotična situacija dovede do smjene režima.
No, mnogi će se složiti da napad na Iran ne bi doveo do smjene režima, možda upravo suprotno, doveo bi do još veće konsolidacije vlasti u rukama vladajuće elite na čijem čelu se nalazi ajatolah Ali Hamnei. Pitanje pak koliko je izraelska radikalna frakcija spremna slušati jer stručnjaci su im pokušali objasniti da neće moći poraziti Hamas čistom vojnom agresijom i ravnanjem palestinskih gradova, što se sad i potvrđuje.
Govoreći pak o iranskoj vlasti, funkcija predsjednika je bitna, ali nije vodeća. Ajatolah ima glavnu riječ, a tu je i Revolucionarna garda koja je po mnogočemu ispred predsjednika. Ipak, poginuli dvojac, Raisi i Amir-Abdollahian, istaknuli su se kao predvodnici jedne oštrije vanjske politike Irana, naročito u komparaciji s prethodnom administracijom koja je većinu mandata provela u organizaciji nuklearnog sporazuma sa svjetskim silama da bi kasnije 2018. SAD "jednim potezom pera" izašao iz dogovora i vratio sankcije Iranu.
Raisi je svakako predstavljao "tvrdu liniju" Irana, što je također rezultiralo i popriličnom eskalacijom anti-vladinih prosvjeda. Može se slobodno reći da neće svi u Iranu žaliti zbog njegove smrti. Pritom valja spomenuti kako je Raisi krajem 80-ih predvodio vijeće koje je je stajalo iza masovnih egzekucija političkih zatvorenika. Tisuće su ubijene tijekom nekoliko mjeseci 1988. Brojke variraju od 2500 pa čak do 30.000 ljudi.
Iako je za očekivati da će ga naslijediti netko sličnih političkih uvjerenja, nije tajna da je dolazak Raisija na vlast 2021., nakon umjerenijeg predsjednika Hassana Rouhanija, poprilično eskaliralo interne napetosti u zemlji.
MVP Hossein Amir-Abdollahian će možda pak biti znatno veći gubitak za iransku vanjsku politiku. Bio je vrlo sposoban diplomat koji je u isto vrijeme uspijevao zadržati fokus na iranskim interesima, gorljivo braneći Siriju dok su trajali veći sukobi, a također je znao predstaviti i diplomatsko lice Irana koje je spremno na pregovore i kompromise.
Hossein Amir-Abdollahian i Bashar al-Assad u Damasku
Raisi je pak bio potencijalni kandidat za nasljednika aktualnog ajatolaha što sad poprilično mijenja računicu po pitanju iranske budućnosti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
