Posljednje desetljeće diljem Europe poprilično nezamjetno prolazi činjenica kako mađarsku političku scenu sve više preuzima Jobbik, profašistička stranka krajnje desnice poznata po svojim vrlo otvorenim antisemitskim stavovima i fizičkim napadima na Rome.
Jobbik je također specifičan i po zagovaranju uspostave Nagy Magyarorszag (Velike Mađarske), države koja bi obuhvaćala cijelu Slovačku, Hrvatsku izuzev Istre i Dalmacije, kao i dijelove Rumunjske, Ukrajine, Austrije i Srbije točnije Vojvodinu.
Iako je godina 2015. i ovakve nam stvari možda djeluju teško zamislive jer pripadaju jednim prošlim vremenima, moramo reći kako ni u kom slučaju nije riječ o nekakvim političkim marginalcima, niti o privremenom trendu mađarske politike - riječ je o vrlo popularnoj političkoj opciji; o ozbiljnoj i na svim razinama organiziranoj političkoj stranci koja njeguje stoljetnu velikomađarsku politiku; stranci koja ima i svoje vojno krilo; stranci za koju je na prošlogodišnjim parlamentarim izborima glasovalo čak 21% Mađara, mahom mladih ljudi - dakle generacija koja dolazi, generacija koja će sutra biti nositelj državne politike ovog 12-milijunskog srednjoeuropskog naroda.
Ono što potvrđuje kako nije riječ o trenutnom hiru mađarske mladosti, već o konkretnoj političkoj snazi koja iz godine u godinu uzastopce bilježi progresivan rast i podršku, jesu izborni rezultati koje je stranka polučila od svog osnivanja 2003. godine do danas.
Naime, na svom prvom pojavljivanju na parlamentarim izborim 2006. godine, Jobbik je dobio tek nešto više od 2% glasova što nije bilo dovoljno za prijeći izborni prag. Međutim, već na slijedećim izborima za mađarski parlament koji su se održali 2010. godine, ova stranka dobija povjerenje skoro 17% birača, da bi na posljednjim parlamentarnim izborima prošle 2014. godine osvojili preko 20%.
Jobbik je osim na mađarskim parlamentarnim izborima, polučio zavidan rezultat i na izborima za Europski parlament – oba puta je dobio povjerenje oko 15% birača što preračunato u mandate iznosi 3 Jobbikova eurozastupnika.
A prema svim pokazateljima, trend podrške Jobbiku i dalje ide uzlaznom putanjom. Tako je prema ovogodišnjim istraživanja javnog mnijenja kojeg prenose pojedini izraelski mediji Jobbik postao druga stranka po popularnosti sa tek nekoliko postotaka iza stranke Fidesz, vladajuće stranke premijera Viktora Orbana, također stranke desnice (te kao takve direktne konkurencije Jobbiku s obzirom na činjenicu kako i Fidesz i Jobbik dobijaju glasove s iste političke osi).
Jobbik svoje jačanje može zahvaliti porastu nepovjerenja prema vladajućem Fideszu koji je razočarao popriličan broj svojih pristaša, stoga se dio njih sve više okreće prema Jobbiku kao alternativi.
I tako je Jobbik došao u priliku da na sljedećim parlamantarnim izborima postane vodeća stranka mađarske desnice, te možda čak i sudjeluje u formiranju mađarske vlade.
Informacije radi, Jobbik trenutno ima 81 od 419 predstavnika na lokalnoj razini, 24 od 199 zastupnika u mađarskom parlamentu, te 3 od 21 mađarska zastupnika u europskom parlamentu. Na čelu Jobbika je mladi 36-godišnji Gabor Vona (pravim imenom Gabor Zazrivecz), sve popularniji mađarski političar koji je svoju karijeru u Jobbiku započeo kao osnivač Jobbikovog vojnog krila 'Mađarska Garda'.
A kako bismo dobili uvid zbog čega u samom srcu Europe u 21. stoljeću postoji plodno tlo za velikomađarsku ekspanzionističku ideologiju, a time i podrška novih generacija ovako jednoj radikalnoj stranci, moramo ući u kontekst događaja.
Naime prije nekoliko dana, točnije 4. lipnja u Mađarskoj je obilježen nacionalni praznik zvan Dan Zajedništva koji datumski pada na godišnjicu Trianonskog ugovora iz 1920. prema kojem je Mađarska, kao poražena sila Prvog svjetskog rata, izgubila dvije trećine svojeg višestoljetnog teritorija (teritorija koji je danas sastavni dio Hrvatske, Slovačke, Rumunjske, Srbije i ostalih država iz okruženja). Uz navedeni teritorij Mađarska je izgubila i oko 60% dotadašnjeg stanovništva, mahom drugih narodnosti, ali među kojima se našlo i preko 3 milijuna etničkih Mađara koji su zbog novog crtanja granica ostali živjeti izvan novoformirane Mađarske države.
Trianonski sporazum Mađari inače smatraju velikom nepravdom, stoga je nedugo nakon Trianona ideja ponovnog ujedinjenja mađarskih zemalja postala ključno pitanje njihove nacionalne ideologije, a time naravno i državne politike, u kojoj je konačni cilj ponovno teritorijalno ujedinjenje nekadašnjih mađarskih zemalja.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
