Optimalna metoda financiranja deficita državnog proračuna oduvijek je bila kontroverzna tema među ekonomistima. Iako će se gotovo svi složiti da se financijska politika države sastoji od nametanja poreza, izdavanja državnog duga tj. državnih obveznica te "štampanja" odnosno kreiranja državnog novca oduvijek je postojalo neslaganje povezano sa makroekonomskim posljedicama navedenih izbora.
Budući da zbog zakonskih ograničenja država ne može direktno posuditi novac od centralne banke ili kreirati svoj vlastiti novac pitanje koje se postavlja je kako država troši. Općenito stajalište je da država mora poput svakog privatnog subjekta u ekonomiji pribaviti/"zaraditi" novac prije nego što ga može potrošiti. Smatra se da je državna potrošnja financirana poreznim prihodima poduzeća i građana koji posluju unutar države te da je zaduživanje države na unutarnjem ili vanjskom tržištu novca potrebno ukoliko postoji razlika između prikupljenih poreznih prihoda i državne potrošnje. Država novac pribavlja izdavanjem državnih obveznica i trezorskih zapisa. Državna obveznica je ustvari ugovor o kreditu između države i investitora u kojem se država obvezuje da će do određenog trenutka u budućnosti investitoru isplatiti glavnicu plus definiranu kamatu. Osnovna razlika između obveznice i trezorskog zapisa je u roku dospijeća. Trezorski zapisi su vrijednosni papiri koji dospijevaju u roku kraćem od godinu dana, dok su obveznice dugoročni vrijednosni papiri koji dospijevaju u roku duljem od 1 godine.
Investitori državu percipiraju kao najsigurnijeg dužnika budući da praktički ne može bankrotirati ukoliko vraća dug u vlastitoj valuti, stoga su državne obveznice uvijek poželjne u svakom investicijskom portfelju. Unutar tržišta duga razlikujemo tri subjekta, imamo državu kao eminenta obveznice, zatim financijske posrednike (dileri, brokeri, banke, rejting agencije) te imamo individualne ili institucionalne investitore (mirovinski fondovi, osiguravajuća društva, banke). Kad se država želi zadužiti na primarnom tržištu obratit će se specijaliziranoj financijskoj instituciji (banke, brokerske kuće). Specijalizirane financijske institucije mogu otkupiti dio ili cijelu emisiju obveznica i trezorskih zapisa na primarnoj aukciji prema ugovorenoj cijeni i nakon toga brinu o prodaji investitorima. Za pružanje usluga upravljanja i preuzimanja rizika namiruju se putem razlike (engl. spread) između cijene koju plaćaju državi i cijene po kojoj prodaju obveznicu dalje na sekundarnom tržištu. Sekundarno tržište je tržište na kojem se obavlja stalna kupoprodaja već emitiranih obveznica koje su u ruke investitora došle rasprodajom na primarnom tržištu. Na njemu se ne prikupljaju nova novčana sredstva već se samo mijenja vlasnik obveznica, tj.obveznice se preprodaju.
Kada država troši, brojevi na računu državne riznice u centralnoj banci se smanje, a povećaju se brojevi na računu poslovne banke u centralnoj banci. (povećavaju se rezerve poslovne banke u centralnoj banci). To povećanje rezervi vidljivo je na računu poduzeća ili osobe koja ima račun u poslovnoj banci kojoj je država uplatila novac za proizvod, obavljeni rad ili uslugu. Državna potrošnja povećava ukupne rezerve banaka na računu u centralnoj banci pod uvjetom da su svi ostali parametri konstantni.
Kada državna riznica prima sredstva od poreznog obveznika na svoj račun, događa se suprotno. Primjerice, ako porezni obveznik uplaćuje porez u državnu riznicu, u njegovoj banci kao i u bankarskom sustavu u cjelini dolazi do smanjivanja rezervi za vrijednost iznosa uplaćenog na račun državne riznice u centralnoj banci. Ukoliko bi potrošnja državnog novca sa računa državne riznice u centralnoj banci bila savršeno koordinirana sa poreznim uplatama na račun riznice, suprotstavljeni efekti potrošnje i uplata bi se međusobno poništili. To znači da ukoliko bi država imala balansiran proračun na način da se dnevne porezne uplate i dnevna državna potrošnja poništavaju to ne bi imalo nikakav utjecaja na neto količinu rezervi banaka u centralnoj banci. Međutim , dnevne uplate i isplate sa računa državne riznice su vrlo neusklađene. Isto tako, važno je napomenuti da državna potrošnja operativno i logički prethodi oporezivanju. To je zbog toga što plaćanje poreza ne može povećati stanje na računu državne riznice u centralnoj banci i reducirati rezerve poslovnih banaka dok te iste rezerve nisu kreirane. Štoviše, centralna banka i/ili država kao jedini subjekti koji mogu stvoriti rezerve su ustvari primarni kreatori tih rezervi.
Državna potrošnja i oporezivanje na dnevnoj bazi vrlo teško mogu biti koordinirani i balansirani. Čak i kada bi se mogao uspostaviti relativno dobar uzorak, uvijek bi postojala određena odstupanja zato što ne postoji način da se unaprijed sa potpunom sigurnošću odredi ukupna količina poreznih uplata ili brzina kojom porezne uplate stižu. Nemogućnost savršenog balansiranja i koordinacije uplata i isplata na račun državne riznice ima ozbiljne implikacije na količinu rezervi poslovnih banaka u centralnoj banci i posljedično na tržište novca. Poslovne banke su zakonski obvezne držati određenu stopu obvezne pričuve na računu u centralnoj banci, međutim banke ne zarađuju ništa (ne postoji kamatna stopa na depozit u centralnoj banci) ukoliko drže na računu u centralnoj banci veću količini rezerve od propisane stoga banke preferiraju ne držati višak rezervi na računu u centralnoj banci.
Cilj centralne banke je održavanje likvidnosti bankarskog sustava na način da kratkoročne (prekonoćne) kamatne stope odgovaraju postavljenoj kamatnoj stopi koja je definirana odlukom centralne banke. Kako bi ostvarila cilj ostvarivanja unaprijed definirane kamatne stope centralna banka može: (a) intervenirati u međubankovno tržište novca s ciljem da upravlja ponudom i potražnjom za novcem i kupiti određene vrijednosne papire (obveznice, trezorski zapisi) od poslovnih banaka i (b) nametnuti penalne kamatne stope bankama koje zahtjevaju hitna sredstva i koje ne ispunjavaju odluku o obveznoj pričuvi. U praksi, upravljanje likvidnošću se uglavnom postiže intervencijama u međubankovno tržište novca.
Tržišta novca su mjesta gdje poslovne banke (i drugi posrednici) trguju sa kratkoročnim financijskim instrumentima između sebe kako bi ispunili odluku o obveznoj pričuvi ili kako bi prikupili novčana sredstva za svoje komercijalne aktivnosti.
Poslovne banke imaju račune u centralnoj banci na temelju kojih centralna banka upravlja rezervama i klirinškim sustavom plaćanja. Osim postavljanja diskontne kamatne stope , centralna banka postavlja pasivnu kamatnu stopu na rezerve koje poslovne banke drže u centralnoj banci. Mnoge države (poput Australije, Kanade, Hrvatske, država Eurozone) imaju nultu kamatnu stopu na višak rezervi na računima u centralnoj banci. Ta kamatna stopa je najniža moguća kamatna stopa u ekonomiji.
Kratkoročnu (ciljanu) kamatnu stopu određuje sama centralna banka i ona ustvari predstavlja stav monetarne politike centralne banke. Vrijednost ciljane kamatne stope postavlja se između pasivne kamatne stope i diskontne stope. U Hrvatskoj je to trenutno primjerice između 0 i 7 posto. Efektivno, riječ je o prostoru unutar kojeg ciljane kamatne stope mogu varirati. U svojim dnevnim tržišnim operacijama centralna banka upravlja ciljanom kamatnom stopom.
U većini država, poslovne banke su obvezne držati zakonski propisanu stopu obvezne rezerve u centralnoj banci. Na kraju svakog dana pojedine poslovne banke imaju manjak rezervi, a pojedine višak rezervi. Banke koje imaju manjak rezervi mogu posuditi novac od centralne banke po diskontnoj kamatnoj stopi. Banke koje imaju višak rezervi ne mogu ništa zaraditi budući da je pasivna kamatna stopa na njihove rezerve 0 posto. Stoga banke sa viškom rezervi posuđuju novac bankama sa manjkom rezervi po tržišnoj kamatnoj stopi. Konkurencija između banaka sa viškom rezervi ima za posljedicu pad kratkoročnih prekonoćnih kamatnih stopa i ovisno o stanju ukupne likvidnosti sustava mogu spustiti međubankovnu kamatnu stopu ispod ciljane kamatne stope postavljene od strane centralne banke. Kad unutar sustava dođe do agregatnog viška likvidnosti konkurencija među bankama s viškom rezervi spušta kamatnu stopu prema nuli.
Glavni instrument upravljanja likvidnošću su operacije na otvorenom tržištu tj. prodaja i kupovina državnog duga (državnih obveznica i trezorskih zapisa). Kada se zbog pritiska tržišne konkurencije na prekonoćnom bankovnom tržištu međubankovna kamatna stopa spusti ispod ciljane kamatne stope, centralna banka smanjuje likvidnost prodajom državnog duga (državnih obveznica). Prodaja državnih obveznica potom rezultira većom prekonoćnom kamatnom stopom.
Ministarstvo financija putem državne riznice provodi fiskalnu politiku koju možemo sažeti ili na državnu potrošnju ili na oporezivanje. Fiskalna politika može imati dva utjecaja na ekonomiju: ili može ostvariti suficit (G > T) ili deficit (G < T). Centralna banka provodi monetarnu politiku postavljanjem ciljane kamatne stope. Kako bi mogla kontrolirati ciljanu kamatnu stopu centralna banka upravlja ukupnom količinom rezervi na svojim računima tako što kupuje/prodaje državni dug te na taj način indirektno utječe na količinu rezervi koje imaju poslovne banke na računima u centralnoj banci.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
