U jučerašnjem osvrtu fokusirali smo se primarno na povijesne okolnosti koje su dovele do sukoba oko Gorskog Karabaha, prostora s većinski armenskim stanovništvom koji se nalazi unutar teriotorija Azerbajdžana, ali je de-facto pod kontrolom Armenije (Armenci su na referendumu proglasili i neovisnu Republiku Gorski Karabah koja nema međunarodno priznanje). Danas ćemo se pobliže osvrnuti na aktualnosti i detalje sukoba koji traje i eskalira od nedjelje.
Kako smo i spomenuli u jučerašnjem tekstu (vidi: Gorski Karabah od Staljinove izdaje do aktualne eskalacije), u ratu početkom 90-ih, nakon raspada SSSR-a, armenske snage preuzele su kontrolu nad Gorskim Karabahom. Dakle, najjednostavniji rezime tog rata je - Azerbajdžan je izgubio, Armenija je pobijedila.
Sam rat je od strane vanjskog svijeta uvelike zaboravljen, a na ovim prostorima malo tko ga pamti pošto se u isto vrijeme socijalistička Jugoslavija također raspadala u krvi (po donekle sličnom uzorku - baš kao i u Jugoslaviji mir je i na Kavkazu egzistirao dok je postojala snažna jedinstvena država, u tamošnjem slučaju SSSR, koja nije stavljala naglasak na religiju i nacionalno-etničke pripadnosti). Ostatak svijeta također je pomnije pratio sukobe na prostoru bivše Jugoslavije nego rat na Kavkazu iako je to također bio vrlo brutalan rat. Sve skupa život je izgubilo oko 20,000 ljudi, a raseljeno ih je preko milijun i to putem etničkog čišćenja. Naime, za vrijeme SSSR-a bilo je sasvim uobičajeno da Armenci žive na prostoru Azerbajdžana, a Azeri na prostoru Armenije. Dakako, sve to se mijenja već pred raspad SSSR-a kada se ljudi počinju povlačiti u svoje nacionalne granice, a po izbijanju rata (koji je trajao od raspada SSSR-a početkom 90-ih pa do mirovnog sporazuma 1994. godine) dolazi do masovnog odlaska i protjerivanja stanovništva, a zabilježeni su i brojni ratni zločini i pogromi.
U ratu je sudjelovalo i puno plaćenika, naročito iz Rusije i Ukrajine. Kako se velika sovjetska vojska raspala ovi su u potrazi za "poslom" dolazili na Kavkaz ratujući za jednu i drugu stranu (nekad mijenjajući stranu doslovno preko noći!).
Sve u svemu, rat je završio tako da je Gorski Karabah završio u rukama Armenije. U prethodnom osvrtu smo spomenuli, ali to valja još i puno snažnije istaknuti - Gorski Karabah (doslovni prijevod bi bio "planinski crni vrt", od ruske riječi "gorski" i azerske riječi "karabah") nije samo regija oko koje se ova dva naroda spore. I za jedne i druge Gorski Karabah ima gotovo mistični element. Smatraju ga "srcem" svoje kulture, identiteta, nacije... Brojne priče, mitovi, pjesme, legende vežu se uz ovaj planinski šumski dio Kavkaza - drugim riječima, prisutni su svi oni "zeznuti" elementi zbog kojih bi dva naroda bila i više nego voljna srljati u krvavi rat što je dakako krajnje tragično jer to znači da se i Armence i Azere itekako lako može "pogurati" u takav sukob.
Uz nadu da će se sukobi ipak smiriti, vijesti koje pristižu iz sata u sat, kao i izjave iz Erevana i Bakuua, nažalost sugeriraju da bi ovo mogao biti početak novog rata, a ne jedan od relativno brojnih "okršaja" između Armenije i Azerbajdžana tijekom zadnjih četvrt stoljeća otkako ova regija egzistira kao "zamrznuti sukob".
Svaki rat je strašan, bez iznimke, ali period nakon njega može biti fokusiran ili na pomirenje ili na produbljenje nastale traume. Rat iz 90-ih između Armenije i Azerbajdžana jedan je od onih najgorih, onih gdje se traume ne povlače i u takvoj situaciji preostaje samo čekanje neminovnog - novog rata.
Za Azerbajdžan rat 90-ih bio je, i još uvijek jest, naročiti izvor traume. Ne samo da su izgubili teritorij koji je za vrijeme SSSR-a bio pod njihovom upravom, već su ga izgubili od 3 puta manje Armenije (Armenija danas ima 2,9 milijuna stanovnika, Azerbajdžan pak ima gotovo 10 milijuna stanovnika). Ne čudi stoga da i danas u Azerbajdžanu postoje brojne teorije zavjere o tom ratu, pa i one da je SAD potajno podupirao Armence. U stvarnosti nema dokaza za takve teorije. Činjenica je da su Armenci bili bolji borci - što ne čudi jer su bili daleko motiviraniji boreći za teritorij koji je ipak, kroz većinu povijesti, bio primarno armenski (Azeri su bili manjina čak i u periodima kada bi Armenci gubili kontrolu). Rat su dobili armenski dobrovoljci za koje je ovo bio sukob između života i smrti, egzistencije i nestanka - tako su ga barem doživljavali. Azerbajdžan morao je regrutirati vojsku i nije bilo velikog entuzijazma, štoviše, azerska vojska bila je poprilično demoralizirana, a tu je i činjenica da je Rusija svakako bila na strani Armenaca.
Ako su armenske snage dobile rat 90-ih, zašto nisu Gorski Karabah jednostavno ukomponirali u sastav Armenije? Zbog diplomacije, dakako. Gorski Karabah danas jest de-facto dio Armenije, ali slovi kao "odmetnuta regija" - Erevan je na takav aranžman pristao kako ih se ne bi nazvali agresorima.
U mirovnom procesu sudjelovale su Francuska, Rusija i SAD s time da su Washington i Moskva bili glavni akteri. Kakav je američki stav prema ovom sukobu? Ne nužno jednostran. Naime, armenska dijaspora u SAD-u poprilično je utjecajna, svakako utjecajnija od azerske. No, Azerbajdžan je energetski gigant i njihova suradnja s američkim naftnim kompanijama također se direktno pretvara u utjecaj.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
