Analiza: Na ulicama je Njemačka, koja se ponosila time da nije Francuska - ovo je uvod u možda najvrućije europsko ljeto

Njemačka ekonomija često se naziva "lokomotivom Europe", no i toj lokomotivi u zadnje vrijeme ponestaje pogonskog goriva, a čini se da bi to pogonsko gorivo mogao biti plin. Konkretno ruski plin, a još konkretnije ruski plin po poprilično povoljnim cijenama. Danas je pak kulminirala situacija koja se polako stvara otkako je izbio rat u Ukrajini, odnosno otkako je Njemačka prekinula energetsku suradnju s Rusijom. U tijeku su velike demonstracije i štrajkovi diljem Njemačke. Riječ je o radničkoj pobuni kakva se u Njemačkoj nije vidjela već desetljećima, a dolazi u trenutku rastuće inflacije i opasne bankarske krize koja je već načela i njemačkog giganta Deutsche Bank (vidi: Je li Deutsche Bank novi Credit Suisse? Hoće li početi propadati i "preveliki da bi propali"?).

Naravno, ne može se reći da je baš kancelar Olaf Scholz kriv za ovu situaciju. Što je uopće mogao učiniti? Pretvarati se da Rusija nije napala Ukrajinu? Na početku je malo čak i pokušao, zapravo išao je na kartu kupovanja vremena nadajući se da će to možda ipak biti manji sukob, eskalacija koja će se brzom diplomacijom ipak smiriti za koji tjedan, maksimalno mjesec...

Tome se nije nadao samo Scholz, tome se nadao svaki razumni stanovnik ovog kontinenta, pa i svijeta, jer rat kojeg aktivno vodi jedna od nuklearnih velesila je rat koji po svojoj definiciji predstavlja egzistencijalnu prijetnju po sam svijet. No, diplomacija kojoj se možda nadao Scholz nikad nije stigla. Za Scholza se može još uvijek reći da je relativno "friški kancelar", nakon toliko godina vladavine Angele Merkel, no u isto vrijeme je riječ o političaru s popriličnim stažem te je morao znati, osim ako mu vanjska politika nije jača strana, da ovo nije sukob gdje će diplomacija imati manevarskog prostora jer ako ista ne dolazi iz glavnog centra, Washingtona, onda su sve druge ambicije skoro pa trivijalne.

I Emmanuel Macron je u početku bio jedan od ambicioznih. Ne čudi, mir u Europi je imperativ za većinu europskih ekonomskih sila, osim ako im politikom umjesto ekonomije snažnije upravlja ideologija, kao što je primjer u Poljskoj. Stav Varšave je najeksplicitnije anti-ruski nastrojen, što je i esencijalno po održivost Ukrajine, jer gotovo sve oružje za Ukrajinu ide preko Poljske. Zanimljivo je pak to da vlastodršci u Varšavi sanjaju o zemlji koju bi vodili na sličan način kako Putin i njegovi vode Rusiju - gdje je centralna vlast iznad medija, pravosuđa itd.

U svakom slučaju, aktivne mirovne diplomacije u Europi više nema, a čim je iste ponestalo i njemački kancelar se pomirio s novim geopolitičkim postavkama. Kako smo i rekli, nije imao puno izbora, ali da se ne bi kolebao i da bi mu se "pomoglo" u brzini razmišljanja raznijet je plinovod Sjeverni tok.

I baš kad treba, kao kakav superheroj geopolitike, opet se pojavljuje Seymour Hersh i cijelom svijetu nudi uvid u (najvjerojatniju) stvarnost samog događaja. Pa i Scholza je sigurno zanimalo što iskusni istraživački novinar ima za reći o eksploziji na infrastrukturi koja je trebala osigurati Njemačkoj dugoročnu ekonomsku dominaciju u Europi. Pročitao je Scholz sve (opširnije o istraživanju: Prvo plinovod onda svijet: Jedan od najvećih istraživačkih novinara Seymour Hersh otkriva tko je raznio Sjeverni tok) i možda baš zato nema namjeru ulaziti u dublja komentiranja. Jer kako je eksplodirao Sjeverni tok tako može eksplodirati još štošta, pa i po Berlinu, a uvijek se može reći da su se Rusi odjednom, osim imperijalizmom, počeli baviti i terorizmom.

Dakle, kad podvučemo crtu, je li Scholz glavni krivac što su njemački radnici danas na ulicama jer strahuju za svoju sudbinu? Možda ne najveći, ali kriv je u toliko što je samo političar, nije državnik, pa stoga nema snage predložiti nešto mirovno. Umjesto toga Scholz odobrava ono što se od njega traži, primjerice slanje tenkova u Ukrajinu. To sad više ne da nisu mirovne već su ratne inicijative.

Naravno, stvari će se uvijek gledati iz retrospektive i sukladno tome će se suditi odlukama koje se donose jučer i danas. Ako Ukrajina i Rusija završe u mirovnim pregovorima ljude poput Scholza tretirat će se kao spasitelje Europe jer su prepoznali na vrijeme da samo osnažena Ukrajina može zaustaviti ruski vojni stroj te u konačnici i dovesti do pregovora. Tako će biti ako tako bude, a što ako bude drugačije? Ako sukob eskalira na nuklearnu razinu? Onda će Scholz i njemu slični, čak i da to nikako nisu priželjkivali, biti jahači apokalipse. Zna se čime je najčešće popločan put u propast.

Na povijesni sud o ulozi Scholza će se morati pričekati, ali ono što ne može čekati je sve teža i teža životna stvarnost za mnoge njemačke radnike koji danas masovno izlaze na ulice. Jasno, ne treba uopće ni spominjati da ako je njemačkom radniku toliko teško da ide u štrajk onda je onima u ostatku Europe vjerojatno još i dosta teže! Postoje poneke iznimke, a i Njemačka jest jače pogođena zbog svoje snažne ovisnosti o ruskom plinu, no ipak, ovo čemu danas svjedočimo je živi simbol sve teže egzistencije europskog radništva.

Što se radnika tiče njihovu situaciju primarno obilježavaju dva faktora - visina njihove plaće i cijena onog što konzumiraju. No, otkako traje rat u Ukrajini traje povećanje cijena i stagnacija plaća. Drugim riječima, život radnika svakog dana, malo po malo, postaje sve gori i gori.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.