I prije pada istočnog grada Avdivke ukrajinska strana znala je da će izgubiti ovaj grad. To je jednostavno bilo neminovno, a suočeni s tom neminovnošću mogli su pokušati nekoliko stvari upotrijebiti za svoje interese. Prvi cilj je bio iskoristiti sam grad kao zamku u kojoj bi ruska strana gubila na tisuće vojnika, skoro pa nepotrebno, grčevito nastojeći osvojiti grad. Drugi cilj je iskoristiti sam pad grada da bi se nešto pokrenulo - u ovom slučaju to je pokušaj otključavanja velike američke pomoći, paketa teškog više desetaka milijardi USD koji je blokiran od strane republikanaca (trenutačno u donjem domu Kongresa). Naime, već u danima dok se ukrajinska strana pripremala za napuštanje Avdivke prozvali su nedostatak američke pomoći za jedan od glavnih razloga zašto će grad pasti.
I koliko je Ukrajina bila uspješna u prilagodbi epiloga velikog poraza na istoku? Što se tiče američke pomoći to ćemo tek vidjeti. Za sad se republikanci odbijaju pomaknuti s postojećih linija jer je ovo pitanje već postalo veliko pitanje internog političkog prijepora unutar samog SAD-a. Što se pak tiče ruskih gubitaka, nema sumnje da je Rusija izgubila velik broj vojnika, ali svejedno to nije bila funkcionalna klopka gdje bi Ukrajina neprijatelju nanosila višestruko veće gubitke. Nitko neće priznati stvarne vlastite gubitke, no možemo pretpostaviti da su ukrajinski možda bili tek nešto manji od ruskih.
Ukrajina je izgubila jako puno ljudi braneći Avdivku. Jasno, krenuli su od pretpostavke da moraju zbog morala vojske i nacije, zbog činjenice da je Avdivka imala gotovo mitski status neslomljive utvrde u koju Rusi nikad neće prodrijeti (iako je jesu zauzeli ranije jednom, ali samo na kratko, u sukobu za grad koji traje već deset godina). Ali koliko god ta "taktika" bila eventualno opravdana, ukrajinsko vodstvo sad se mora suočiti s jako teškom sanacijom čiste stvarnosti.
Mnogi bi ovo žestoko upiranje na obrani Avdivke (i velike gubitke u ljudstvu) sad mogli pripisati predsjedniku Volodimiru Zelenskom koji nije imao sluha za bivšeg šefa ukrajinske vojske, Valerija Zalužnog, koji je još prije nekoliko mjeseci upozorio da je rat ušao u "pat poziciju" te se samim time između redaka sugeriralo da je možda vrijeme za pregovore s Rusima prije no što Ukrajina počne gubiti dodatni teritorij.
U konačnici nakon više tjedana nagađanja Zelenski je smijenio Zalužnog i doveo novog vrhovnog zapovjednika oružanih snaga, generala Aleksandra Sirskog. No, sad i Sirski mora snositi dio odgovornosti za gubitak Avdivke jer on je naredio povlačenje. Jasno, u ovakvim situacijama tvrdi se da to nije poraz već razborit potez koji ima za cilj spriječiti daljnje gubljenje života ukrajinskih vojnika. Ali to je slab argument nakon više mjeseci velikih gubitaka (zadnji pojačani ruski pritisak traje od listopada prošle godine).
Ukrajinska vojska priopćila je danas da su njihove trupe zauzele nove obrambene položaje na istoku nakon povlačenja iz Avdivke te da odbijaju ruske pokušaje da razviju ofenzivu. No, upravo ta "razvijena ofenziva" sad je najveća opasnost po Ukrajinu. Naime, braneći Avdivku ostali su i bez nekih od najboljih vojnika. Ovako oslabljeni mogli bi postati laka meta za ubrzanu rusku ofenzivu koja nakon pobjede u Avdivki zasigurno neće mirovati već će odmah krenuti dalje kako bi iskoristili trenutak ukrajinske "ošamućenosti".
Za Rusiju je imperativ nastaviti proboj što je brže i šire moguće jer na taj način ne samo da potvrđuju da su preuzeli inicijativu u ovom ratu, koji nakon pada Avdivke više nije "pat pozicija", već bi također uzrokovali dodatno kolebanje kod ukrajinskih saveznika. Naime, zapadni dužnosnici ovih dana često govore kako se sad treba svim snagama pomoći Ukrajinu da bi se spriječila ruska pobjeda. Ali u stvarnosti ta potpora bivat će sve manja kako ukrajinska strana bude izgledala slabija. To smo vidjeli i prošle godine kad je ukrajinska dugo najavljivana protuofenziva potpuno propala. Tek tada se javilo prvo kolebanje ukrajinskih zapadnih saveznika koji odjednom više nisu bili voljni izdvajati tolike milijarde na rat koji izgleda da Ukrajina gubi.
Za Zelenskog sad možda počinje njegov najvažniji trenutak - on mora pod svaku cijenu uvjeriti svoje saveznike da Rusija neće stati na Ukrajini već da će krenuti dalje u osvajačke pohode po Europi. Drugim riječima, Zelenski mora prestrašiti Zapad (primarno Europu) da ako sad popuste s potporom da će im se to jako obiti o glavu.
Ali koliko god se Zelenski trudio bit će možda i nemoguće u privatnosti (zanemarimo javne izjave, one nisu toliko bitne) uvjeriti europske lidere da je Putin "novi Hitler" jer oni, koliko god im nije drago sve ovo što se događa, jednostavno ne vide tu komparaciju kao stvarnu mimo ratne retorike. Zapravo Europljani jako dobro znaju tko je Putin i on ne iznenađuje previše. Ni napad na Ukrajinu nije bio iznenađenje, ni eliminacija opozicije. To su sve parametri na koje je Europa navikla i puno prije izbijanja ovog rata - i to ne samo kod Putina. Može se slobodno reći da brojne slične karakteristike ima i recimo europski saveznik, turski predsjednik Erdogan, pa su svejedno prisiljeni podnositi ga.
Problem po Zelenskog je da u svojoj komparaciji, ako bi zaista išao tako daleko, ne može ukazati na koncentracijske logore u Rusiji. Hladne kaznionice u kojima skončavaju opozicijski lideri kao što je tragično stradao Aleksej Navaljni, da, ali ne više od toga, a to neće biti dovoljno da se Europljane uvjeri u veliku egzistencijalnu prijetnju.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
