Analiza Netanyahuovog govora pred Generalnom skupštinom UN-a: Veliki rat na Bliskom istoku postaje neizbježan
Izraelski premijer Benjamin Netanyahu održao je danas govor u New Yorku pred Generalnom skupštinom UN-a. Mnogi će se složiti kako je ovo bio notorni vrhunac cijele ovogodišnje skupštine, a Netanyahu je dočekan uz zvižduke i glasno pljeskanje (neki koji se otvoreno protive njegovim ratovima u Gazi i Libanonu napustili su halu prije početka govora).
Bio je to očekivani govor koji u isto vrijeme jasno naznačava što se može dalje očekivati u bliskoistočnom sukobu kakav nije viđen već desetljećima. Netanyahu, koji sam ističe da nije imao namjeru dolaziti ove godine na UN skupštinu, zbog cijele situacije, ali je odlučio ipak se pojaviti zbog "laži i neistina o Izraelu", započeo govor kao što je i činio puno puta - religijskim pričama o Mojsiju i izraelskom narodu, jasno potvrđujući karakter njegove aktualne krajnje desničarske administracije (mada mu pozivanje na vjeru kako bi opravdao agresiju i nasilje nije ništa strano).
Dok je držao govor izraelski vojni zrakoplovi udarali su na Bejrut, glavni grad Libanona. Izraelska vojska priopćila je da je u petak gađala glavno sjedište Hezbollaha u južnim predgrađima Bejruta. Hezbollahova televizija al-Manar izvijestila je da su uništene četiri zgrade te da ima "mnogo žrtava u višestrukim napadima", što predstavlja dodatnu eskalaciju sukoba.
U televizijskom priopćenju, glasnogovornik izraelske vojske Daniel Hagari izjavio je da je "zapovjedno središte bilo duboko ukopano unutar civilnih područja" - što je već uobičajeno izraelsko opravdanje za masovne civilne žrtve u njihovim napadima. Jasno, nakon više od 40,000 ubijenih u Gazi, mahom civila, Izrael jako dobro zna da može činiti što god poželi jer u trenutačnom globalnom poretku doslovno nema niti jedne sile koja bi ga nedvosmisleno natjerala da prestane. Sva upozorenja i opaske daju se samo reda radi, naročito one američke, jer koliko god da izraelska vojska ubije civila, da se Netanyahu ponovno pojavi u američkom Kongresu, opet bi dobio gromoglasni pljesak od strane obje stranke, uz tek vrlo rijetke iznimke.
Sigurnosni izvori u Libanonu potvrdili su da je današnji napad ciljao područje u kojem su obično smješteni najviši dužnosnici Hezbollaha. Riječ je o najtežem napadu na Bejrut u gotovo godinu dana sukoba između Hezbollaha i Izraela, navode.
Činjenica da su napadi na Bejrut trajali dok je Netanyahu držao svoj govor nije slučajna. Ovo je zapravo direktni fizički rezime sveg onog što je imao za reći za govornicom u UN-u. Pritisak SAD-a, Francuske i drugih s lakoćom odbacuje i svima daje do znanja da neće biti nikakvog primirja dok Izrael "ne ostvari svoje ciljeve".
Ciljevi pak, ako zanemarimo diplomatsku retoriku, vrlo su jednostavni - potpuno uništenje izraelskih neprijatelja u bliskom okruženju, odnosno Hamasa i Hezbollaha. U tu svrhu stvorena je "savršena situacija" koja izraelskom militarizmu odgovora - na vlasti je krajnje desničarska skupina koja je godinama, desetljećima zapravo čekala na ovakvu "priliku". U isto vrijeme SAD će pustiti Izraelu da radi što hoće, ne samo zato što im je Izrael glavni saveznik na Bliskom istoku (bio je i prije, pa su im opet stavljali bar neke granice) već zbog činjenice da je SAD potpuno zaokupljen drugim stvarima (Ukrajina, predstojeći predsjednički izbori). Povrh toga tu je i određena doza straha da bi Izrael, ako im se ne dozvoli da rade što god hoće, mogao početi koketirati s nekim drugim silama, recimo Rusijom i Kinom. Popriličan izostanak neke oštrije osude Izraela iz Moskve i Pekinga dodatno pojačava tu situaciju.
Postojeća američka vladajuća garnitura svjesna je da politički nije naročito kompatibilna s onom koja je na vlasti u Izraelu, a u isto vrijeme znaju da bi Trump, ako dođe na vlast, Izraelu davao i dopuštao čak i još puno više. Trump već koristi toksičnu i lažnu retoriku tvrdeći da demokrati "ne podupiru dovoljno Izrael", čak i to da će Izrael "nestati u roku dvije godine" ako Kamala Harris dođe na vlast (što su besmislice u sličnom rangu kao i one da je Kamala Harris "marksist"). Zbog svega toga Biden, ako je uopće i svjestan što se događa, jednostavno pušta sve i domaćoj publici servira potpuno beskorisne tvrdnje da Washington navodno vrši pritisak na Izrael i traži prekid vatre, prvo u Gazi, a sad i u Libanonu (Gazu se uništava već više od 350 dana, što dovoljno govori o američkim namjerama da se pogura prekid vatre).
Netanyahu je dio svog govora posvetio svojoj verziji slike Bliskog istoka. Prema njemu sve je po Izrael i regiju išlo odličnim putem, arapske zemlje počele su jedna za drugom uspostavljati diplomatske odnose s Izraelom (zahvaljujući ponajviše Donaldu Trumpu koji je dobar dio svog mandata proveo unapređujući Izrael, a ne SAD) te je na kraju došao red i na glavni trenutak - priznanje Izraela od strane Saudijske Arabije. No, prije no što se to trebalo dogoditi (zaista, bilo je nadomak, tvrde brojni izvori) Hamas je pokrenuo iznenadni napad na južni Izrael 7. listopada ubivši velik broj vojnika i civila, a stotine su završili u zarobljeništvu unutar Pojasa Gaze.
Svakako ima smisla da je napad Hamasa imao barem za jedan cilj opstruirati izraelsko-saudijsko prijateljstvo u nastajanju, ali priča nije baš takva kakvu je izraelski premijer predstavlja. Kao prvo, Saudijska Arabija jasno je rekla da se diplomatski odnosi mogu uspostaviti tek nakon potvrde da će Palestina napokon postati država. Ako se pritom uzme da jedan od najmoćnijih Netanyahuovih ministara, Bezalel Smotrich (možda moćniji i od samog Netanyahua jer mu drži koaliciju na okupu), tvrdi da mu je "životna misija spriječiti stvaranje Palestine" - kome onda napad Hamasa, na stranu tragedija po civilne živote, ide politički na ruku?
Iako postoje izvještaji da su izraelske obavještajne službe znale da Hamas priprema napad - i to upravo napad kakav se dogodio 7. listopada - nema potrebe ići u teorije zavjere (osim ako se dokaže suprotno) jer nije "teorija" da je Netanyahuova desničarska administracija odmah prepoznala i ugrabila "priliku" koja proizlazi iz Hamasovog brutalnog napada. Napokon su dobili priliku slomiti sav preostali palestinski otpor i snage solidarne s palestinskom stvari.
Izrael je, baš po uzoru na SAD, odmah 7. listopada pretvorio u svoj "11. rujna" dajući si za pravo da pokrene valove uništenja i vojne agresije (kao što je George W. Bush učinio s Irakom i Afganistanom). Naravno da sad neće stati, pogotovo neće kad ne postoji stvarna politička opozicija, ni unutar ni izvan Izraela.
Po tko zna koji put agresor ponovno koristi onu orwelijansku nakaradnu ideju - "rat je mir". To je učinio i Netanyahu danas u New Yorku tvrdeći kako se Izrael "bori za opstanak" te da je cilj svih ovih agresija "mir na Bliskom istoku". Dakako, izraelska verzija mira je potpuno uništenje svih elemenata koji smetaju, od ovih u blizini granice, pa sve do Irana. Najstrašnije je pak da se tu verziju prihvaća diljem Zapada kao jedinu, a nitko se ni ne pita otkud svi ti "elementi koji smetaju". Netanyahu će poručiti da je riječ o mržnji prema Židovima, potpuno ignorirajući patnju, raseljavanje, ubijanje palestinskog naroda i otmicu njihove zemlje. Mržnja postoji, ali ne prema Židovima, već prema izraelskoj agresorskoj vlasti. Antisemitizam koji Netanyahu koristi kao propagandu bila je genocidna mržnja u režiji europske radikalne i fašističke desnice - do koje mjere su se pak okolnosti promijenile pokazuje činjenica da najveći desničari današnjice, s obje strane Atlantika, su ujedno i najveći pristaše države Izrael. Netanyahu to itekako zna, uživa u toj spoznaji, ali je neće deklarirati jer se ne uklapa u trenutačnu agendu.
Slušajući njegov govor u UN-u može se zaključiti nažalost samo jedno - rat, još puno veći nego imamo danas, sad postaje neizbježan.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
