U studenom 1917. potpisana je Balfourova deklaracija, odluka Britanskog carstva za potporu osnivanju nacionalnog doma židovskog naroda u Zemlji Izrael. U studenom 1947. UN je donio rezoluciju o osnivanju Države Izrael. U studenom 1977. Jeruzalem je posjetio egipatski predsjednik Anvar Sadat, promijenivši time tijek odnosa Židova i Arapa na Bliskom istoku. U studenom 2007. održana je konferencija u Annapolisu, kojom je započet proces pregovora između izraelskog premijera Ehuda Olmerta i palestinskog predsjednika Mahmuda Abasa.
Ne samo to; nakon što je Palestinska oslobodilačka organizacija obznanila nastanak nezavisne države i priznanje Države Izrael, američki predsjednik Ronald Reagan odlučio je pokretanje službenog dijaloga s PLO-om kako bi se došlo do mirovnog rješenja s Izraelom. Taj korak je napravljen u studenom 1988., nakon predsjedničkih izbora, ali prije nego li je George W.H. Bush prisegao kao 41. predsjednik SAD-a. Naime, u tom trenutku predsjednik na odlasku više nije bio primoran djelovati u korist židovskog lobija i glasača. A Bush je ionako imao veće veze s arapskim moćnicima nego sa židovskim lobijem u SAD-u. To je dovelo do snažnog udarca na desnu vladu "Velike zemlje Izrael" koju je vodio premijer Yitzhak Shamir.
Kao što je primjetno, velike odluke često se donose u studenom, kada predsjednik SAD-a više ne mora pratiti strogu kontrolu svojih lobista, te ima dva mjeseca gratis perioda u kojemu zapravo može odraditi svoj osobni naum i posljednji biljeg svog mandata (prisega i preuzimanje dužnosti predsjedničke funkcije uvijek se odvija u siječnju). Visoki diplomatski izvori u Jeruzalemu otkrili su medijima da postoji duboko uvjerenje kako Barack Obama neće napustiti Bijelu kuću bez da pokuša dati svoj udio u rješavanju izraelsko-palestinskog sukoba. Pitanje je stoga kakav diplomatski korak se očekuje od njega krajem ove godine. Taj korak neće biti jasan sve do kraja, kako ne bi naštetio Demokratskom kandidatu/kandidatkinji na predstojećim predsjedničkim izborima. Obama je već nekoliko puta shvatio da svaka mjera koja u Izraelu i na okupiranim teritorijima prijeti statusu quo izravno služi kao municija za protudemokratsku Republikansku propagandu.
Prema diplomatskim govorkanjima, Obama bi iskušao tri opcije. Prva je njegova potpora predloženoj rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a o priznanju palestinske države temeljene na granicama iz 1967. Druga je izglasavanje odlučne rezolucije protiv izgradnje nelegitimnih izraelskih naselja na palestinskom području. Treća je kombinacija i prve i druge opcije. Nacionalno sigurnosno vijeće i State Department navodno već propituju kako će ovi koraci biti primljeni među dvije sukobljene strane. Izrael se snažno opire svakom koraku koji nije iznimno malen, a ni ne pomišlja da povuče svoje vojne snage iz Jerihona i Ramale, a kamoli da dopusti većem broju Palestinaca da dolaze raditi u Izrael.
Izraelski premijer Benjamin Netanyahu je svom Nacionalnom sigurnosnom vijeću dao nalog da formulira alternativne prijedloge međunarodnim inicijativama. Netanyahu se tu nalazi u iznimno opasnoj političkoj situaciji. Naime, ako samo malo iskorači iz snažne desne orijentacije, primjerice ako čak privremeno izrazi rezerve prema sramotnom ubojstvu ranjenog Palestinca od strane izraelskog vojnika, riskira pobunu u redovima vlastite stranke Likud, a pogotovo svog koalicijskog partnera HaBayit HaYehudi. Izraelska vlada je već dobrano naučila kako da ispadne "kooperativna", a da u stvarnosti blokira svaki pokušaj realnog napretka. Prihvaćanje granica palestinske države iz 1967., oslobađanje palestinskih zatvorenika iz izraelskih zatvora i rješenje problema palestinskih izbjeglica u duhu Arapske mirovne inicijative iz 2002. su sve načela koja Netanyahuu i velikoj većini međunarodne zajednice ne predstavljaju posebnu poteškoću. Izrael, međutim, čeka svaki krivi korak Palestinaca kako bi sve korake naprijed unazadio.
Stoga Mahmud Abas pokušava ponovno okupiti izraelsko-palestinsko-američki odbor ne bi li time zaustavio takvu igru. Netanyahu takav poziv jednostavno ignorira. Abas je čak dao intervju u popularnom televizijskom programu Uvda 31. ožujka gdje je uvjeravao kako palestinske sigurnosne snage čak pregledavaju učenicima školske torbe i ako pronađu bilo kakav oblik oružja, upozoravaju djecu da Palestinska uprava želi da oni ostanu živi, kao i da ostanu živi oni koji žive s druge strane granice.
S druge strane uočava se malo suradnje u bilo čemu. Izraelska vlada je nedavno kritizirala europsko i belgijsko čelništvo zbog njihovih navodnih obavještajnih propusta i pasivnost prema terorističkim aktivnostima u Bruxellesu, ali ispod toga je i snažna kritika američke uloge u svijetu, odnosno Baracka Obame koji ne želi da SAD postanu svjetski policajac, koji neće poslati trupe u Siriju i Iraku, te koji vjeruje u kolektivnu međunarodnu diplomaciju i ostvarivanje dijaloga s Kubom i Iranom. U osnovici nepronalaženja zajedničkog jezika jest konceptualna politička razdjelnica oko poimanja međunarodnog terora.
Netanyahu u islamističkom teroru vidi korijen bliskoistočne nestabilnosti, uključujući odnos prema palestinskom pitanju. On smatra da Zapad mora poslati svoje snage u Siriju i Irak te na terenu slamati teroriste kao što Izrael to radi u Libanonu i Gazi. U očima izraelskog premijera današnji terorizam je izraz rata civilizacija između Zapada i muslimanskog svijeta, ali i bitka između dobra i zla. Po tom viđenju, Izrael pripada među "dobre dečke" dok su Palestinci dio osovine zla. Izraelski ministar obrane Moshe Ya'alon smatra da je borba protiv Daeša zapravo početak Trećeg svjetskog rata.
Unatoč imperijalističkom svjetonazoru, to nije vizija koju Zapad ima. Obama je napravio svaki napor da ne pozicionira SAD kao neprijatelja islama i da ne poistovjeti Daeš s islamskim svijetom. Njegova vlada smatra da je Daeš deformacija islama, snaga koju čine deseci tisuća fundamentalista koji napadaju druge muslimane, koji velikom većinom ne priznaju njihovu radikalnu interpretaciju druge najveće vjere na svijetu. Obama vidi da je poraz Daeša u većoj suradnji Amerikanaca s arapskim zemljama i njihovim vojskama. Koncept rata među civilizacijama je govor Daeša, a ne rješenja terorističkih prijetnji.
Takvi oprečni svjetonazori razvijaju duboku podjelu između Obame i Netanyahua. Izraelska vizija smješta trenutačnu vladu u dobru političku poziciju i ne zahtijeva od nje da riješi sukob s Palestincima. Ali, takav stav je vrlo opasan po Izrael sam. Oko osam milijuna Izraelaca živi u regiji okruženoj s 300 milijuna Arapa i većinom islamskim zemljama koje broje više od milijardu muslimanskih građana. Izrael ima prije svega najveći interes u stvaranju regionalnih koalicija s pragmatičnim arapskim zemljama, ali da se to postigne, iznimno je važno da Izrael dopusti stvaranje dviju država. Upravo je to ono što Netanyahuova vlada želi spriječiti.
Amerikanci u svemu vide i posebnu ulogu Egipta. Uz tradicionalnu ulogu Kaira kao medijatora u izraelsko-palestinskom sukobu, Egipat je od siječnja i član Vijeća sigurnosti UN-a. Glas Egipta za pretpostavljenu Obaminu rezoluciju je stoga iznimno važan. Egipćani nose simboličnu vrijednost. Pet mjeseci nakon ulaska u Bijelu kuću 2009. Obama je dao govor u Kairu gdje je obećao da će osobno osigurati implementaciju rješenja dvije države. Tada je obećao i da Amerika neće okrenuti leđa legitimnoj palestinskoj težnji za dignitetom te mogućnosti vlastite države.
Među arapskim zemljama, koje su okrenute sprječavanju rasta moći i utjecaja islamističkih fundamentalističkih pokreta, Egipat i njegov predsjednik Abdel Fatah al-Sisi stoje kao određena iznimka. U govoru pred Općom skupštinom UN-a Sisi je prošlog rujna napomenuo da bi osnivanje palestinske države u granicama iz 1967., te s Jeruzalemom kao glavnim gradom, učinkovito eliminiralo jedan od najvažnijih čimbenika koji doprinose nestabilnosti regije i jedan od najopasnijih razloga za opravdavanje ekstremizma i terorizma. U tome Sisi prati i Sadata i Hosnija Mubaraka. Danas je Sisi u promišljanju kako riješiti odnos Hamasa i Fataha.
Kao nestalna članica Vijeća sigurnosti, Egipat je već krenuo u razmatranje nekih zajedničkih koraka s Francuskom. Egipat predlaže da se stvori rezolucija UN-a pod francuskim prijedlogom, koja bi se bavila nelegalnošću izraelskih naselja na Zapadnoj obali i pozvala na posvemašnje zaustavljanje izgradnje novih naselja. Potom bi se sazvala regionalna sigurnosna konferencija u Šarm el-Šejhu s fokusom na borbu protiv regionalnog terorizma. Ova konferencija bi pozvala zaljevske zemlje, Jordan, Palestinsku samoupravu, Izrael,te kvarter SAD, Rusija, Europska unija i UN. Francuzi bi potom iskoristili Arapsku mirovnu inicijativu iz 2002. kao temelj za francuski prijedlog međunarodne mirovne konferencije na kojoj bi se obnovili izraelsko-palestinski pregovori. Cijelo to vrijeme, Kairo bi s Izraelcima i Palestincima organizirao značajnu antiterorističku suradnju. Egipćani vjeruju da bi ti koraci bili dostatni da se doista ostvari rješenje dviju država. Ali, u tom prijedlogu nije naznačeno kako će se promijeniti dosadašnja politika naselja Benjamina Netanyahua, kao i prirode njegove trenutačne koalicije.
Sami Francuzi pokazuju dodatnu skeptičnost povoljnog rješenja, prije svega zbog izraelske politike izgradnje novih naselja. Međutim, Francuzi su skloni ovim koracima jer francuski predsjednik Francois Hollande i ministar vanjskih poslova Laurent Fabius smatraju da bi međunarodna konferencija o rješenju dviju država bila dobra opcija za političko preživljavanje Abasa. Bez uvjerljivog mirovnog procesa postoji prava opasnost da se sruši Palestinska samouprava i izbije naoružana intifada. Ako Netanyahu ne pokaže dovoljno sklonosti takvoj konferenciji, Fabius je najavio da bi Francuska priznala Palestinu kao nezavisnu državu, što bi vodilo da i ostale članice EU naprave isto.
Jačanje Abasa i rješenja dviju država je presudno za stabilizaciju na Bliskom istoku i strategiju protiv fundamentalista. Nije samo Palestincima u interesu da dobiju državnost, već je i Izraelu osnovni interes održavanje židovskog i demokratskog identiteta svoje države, koji je znatno ugrožen cionističkim jastrebovima. Da li će oni biti skršeni, vidjet ćemo u studenom.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
