Tijekom jučerašnjeg dana u Moskvu je u službeni posjet stigao novi kubanski predsjednik Miguel Diaz-Canel Bermudez te se tamo sastao s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom i drugim visokim ruskim dužnosnicima.
Sama činjenica da Kuba, nakon više od pola stoljeća vladavine braće Castro, ima novog predsjednika je značajna, no sada na red dolazi i pitanje što će biti s rusko-kubanskim strateškim odnosima koji su uvelike obilježili Hladni rat, ali i 20. stoljeće - dakako govorimo o danima iz listopada 1962. kada je svijet bio na samom rubu nuklearnog rata za vrijeme Kubanske raketne krize.
Raketnu krizu spominjemo i zbog činjenice da upravo svjedočimo jednoj novoj krizi sa sličnim karakteristikama, raspadu INF sporazuma. Podsjetimo, iz SAD-a su poručili kako će se "definitivno povući" iz sporazuma o nuklearnom oružju srednjeg dometa (1,000 do 5,500 km).
Ako je to zaista neka pozadinska igra Amerike i Rusije da ograniče kineske raketne ambicije, nema (previše) straha, ali ako je ovo pokušaj SAD-a da obnovi nuklearnu utrku u naoružanju te ako će u narednom periodu po europskim zemljama početi postavljati rakete koje bi ciljale Moskvu, postoji itekako velikog razloga za strah. I naravno, čim spominjemo nekakvo ciljanje raketama nuklearnih sposobnosti teško je ne prisjetiti se Kube.
Kubanska raketna kriza, izvori nam danas potvrđuju, zaista je stavila svijet na sam rub nuklearnog rata. Srećom, razum je prevladao i kriza je riješena na način da su sovjetske rakete uklonjene s Kube - javno, dok je SAD uklonio i svoje rakete iz Turske potajno (SSSR je za to dakako znao, ali su pustili Amerikancima da uzmu "PR pobjedu" u tom srazu).
Ne treba ni spominjati koliki utjecaj je ta kriza imala na Kubu (ali i na američki trajno neprijateljski odnos prema Kubi).
Možda i glavni arhitekt tadašnjih sovjetsko-kubanskih odnosa bio je Ernesto Che Guevara, a bio je također i ključna osoba u zagovaranju postavljanja sovjetskih nuklearnih balističkih raketa na otok.
Kada je kriza ipak riješena mirnim putem Guevara je bio vrlo ljut jer je mislio kako su ih Sovjeti izdali. Nedugo nakon krize dao je intervju za britanski socijalistički list The Daily Worker te je pritom poručio da bi rakete bile ispaljene da su bile pod kubanskom kontrolom. Bio je uvjeren da bi to bio ključni čin u globalnom oslobođenju od "imperijalističke agresije" iako je bio svjestan da bi se žrtve brojale u milijunima. Razočarao se i kasnije je bio uvjerenja da su dvije svjetske super-sile, SAD i SSSR, zapravo samo koristile Kubu kao pijuna u svojoj igri. Kasnije je i prozivao SSSR gotovo podjednako često kao i SAD.
Puno se svijet promijenio od tih dana. Veliki ideološki sukobi nestali su s 20. stoljećem, a u vrijeme dok se odigravala Kubanska raketna kriza aktualni kubanski predsjednik Miguel Diaz-Canel (58) imao je svega 2 godine.
Ideologije su se promijenile, odnosno nestale su, ali neke stvari su ostale - SAD je i dalje tu, Kuba je tu, SSSR-a više nema, ali tu je zato Rusija. Zemljopis se nije promijenio, a neke prijetnje - iako sada već post-ideološke - ostale su.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
