Analiza potpune američke političke inverzije: Sve teorije o tome zašto je Kamala Harris izgubila su pogrešne - Amerika je započela svoju rekonfiguraciju i stare percepcije moraju pasti
Očekivano, nakon pobjede Donalda Trumpa na američkim izborima mnogi iznose svoje teorije o tome zašto je Kamala Harris izgubila i to s toliko većom razlikom nego su joj ankete predviđale (većina anketa je zapravo prognozirala tijesnu pobjedu za demokratsku kandidatkinju). Većina tih analiza vrlo su pogrešne jer proizlaze iz istih onih analiza koje su predviđale da će Kamala Harris biti pobjednica.
Počnimo s najlošijom od svih, onom tvrdnjom koja pokušava i nakon teškog poraza progurati ideju da je Kamala Harris izgubila zato što je žena i/ili zato što je pripadnica etničke manjine. Ništa od njenih karakteristike, bar ne ovih vanjskih, nije doprinijelo njenom porazu, ali zato jesu njene interne. Kamala Harris je, ironično, poražena od Donalda Trumpa po sličnom uzorku kao i zadnja velika favoritkinja za prvu ženu predsjednicu, Hillary Clinton. Poražena je jer je kopirala poražavajući pristup svoje demokratske prethodnice. Kamala Harris, baš kao i Hillary Clinton prije desetak godina, ni u jednom trenutku nije biračkom tijelu dala do znanja da može, ako treba, razgovarati s njima kao čovjek s ljudima. Kroz cijelu kampanju, a i njenu političku karijeru, Kamala se oslanja na pretpostavku da se pobjeđuje kroz naučene fraze i govor tijela (intenzivan smijeh) koji je odobren od strane stručnjaka za - naučene fraze i govor tijela.
Drugim riječima, Kamala Harris nije bila u stanju projicirati gotovo ništa spontano, "organski" i autentično. Čak i njezin još uvijek aktualni šef, mada ga kognitivni aspekti sve slabije služe, imao je trenutke kad bi izašao izvan zone unaprijed napisanih stavova. Kamala i cijeli stroj oko nje nije si dozvolio spontanost jer to se jednostavno ne uklapa u njihove jednadžbe.
To što je žena sigurno nije razlog zašto je izgubila. Brojne zemlje diljem svijeta, od demokratskih do "režimskih", imale su žene na vlasti, do te mjere da spol uopće više nije pitanje koje bi utjecalo na ishod izbora. Pritom najbolje prolaze one žene koje u prvi plan stavljaju svoje političke stavove, svoju diferencijaciju prema drugim kandidatima na osnovi onog što planiraju napraviti za narod u zamjenu za njihov glas. Kampanja Kamale pak, u jednom pristupu koji poprilično zaostaje za ostatkom svijeta, vjerovala je da još uvijek treba isticati njezin spol, njezino podrijetlo, baveći se hladnim računicama da će to osigurati dovoljno glasova onih koji bi se trebali do te mjere prepoznati u tome da će zanemariti druge velike životne probleme direktno povezane s politikom.
Prema do sad obrađenim rezultatima vidljivo je da je ta strategija jako loše prošla. Primjerice, na brojnim mjestima Trump je dobio veći broj glasova žena i crnaca u usporedbi s izborima prije 4 godine kada mu je protukandidat bio Joe Biden! To je potvrda naročito teškog poraza Kamale Harris, ali i cijelog koncepta guranja bilo čeg drugog mimo politike.
Ljudi kojima je Kamala Harris bilo vrlo iritantna bila je zbog nje same, a spol s time nema nikakve veze. Jer ti isti ljudi možda imaju iznimno visoko mišljenje o ženama kao što su Jill Stein i Tulsi Gabbard. Zašto? Zato jer je riječ o neusporedivoj razlici u kvaliteti samih političkih stavova, otvorenosti i općenito shvaćanja problema. Kamala Harris je netko tko je jednostavno blokirao i konverzacijski se raspadao pred važnim pitanjima kao što je stav prema ratu u Gazi. Takva pitanja dovodila su do "kratkog spoja" u njenoj prezentaciji jer vlastitog stava niti nema, samo intenzivnu kalkulaciju što bi trebala pričati pred kojom ciljanom publikom.
I ona i Hillary Clinton bile su vrlo loše kandidatkinje u samom početku, a to njihovo isticanje da su žene za vrijeme kampanje vjerojatno im je odmoglo, uključujući i kod brojnih žena birača!
Druga pak teorija uzroka poraza Kamale Harris je nešto smislenija, ali i dalje pogrešna - tvrdnja da je trebalo na vrijeme ubaciti nju i maknuti Joea Bidena iz utrke. Naravno, sad nakon poraza svi će odjednom biti jako pametni i pokušati pronaći krivca, stavljajući tu etiku i samom Bidenu. No, Biden tu nije kriv. On se upustio u utrku poput dementnog starca koji ide niz hodnik bez da zna gdje ide. Kampanja, sama stranka i cijeli stroj njenih podupiratelja mora snositi odgovornost za činjenicu da su gurali Bidena do apsurdnih razina.
Toliko ljudi u DNC-u (izvršno vodstvo Demokratske stranke) znalo je da je Biden potpuno nekompetentan voditi zemlju, kamoli osvojiti još jedne izbore. Ali imali su plan koji zvuči gotovo distopijski. Plan je bio izgraditi ogromnu strukturu oko Bidena koja bi ga dovela do pobjede bez da on sam mora išta učinit. Ideja je bila da će se to ostvariti kroz kombinaciju medijskog utjecaja, profesionalnih političkih "stručnjaka" (tzv. "glave koje govore"), u suradnji s naizgled beskonačnim nizom "celebritija" koji kao da se nalaze pod nekim tajnim ugovorom gdje moraju, bilo kad i bilo gdje, biti na raspolaganju Demokratskoj stranci koja ih drži u šaci.
Biden je trebao samo šutjeti, odnosno govoriti kad mu se kaže i to isključivo putem unaprijed pripremljenih govora na blesimetru. No, samo jedan pogled na stvarnost mogao je potpuno slomiti ovu suludu iluziju u koju se DNC upustio, a takav pogled je došao u vidu televizijske debate s Donaldom Trumpom.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
