Sutra, negdje duboko u noći, znat ćemo ime novog američkog predsjednika - ili predsjednice. Najveći politički "show" program na svijetu napokon završava, ili možda tek počinje? Jer treba se pitati ovo: tko od ovo dvoje (i njihovih pristaša) je spremniji prihvatiti poraz? Ako je suditi prema njihovoj retorici, nijedno. Zapravo retorika je bila takva da se iz nje može iščitati kao da je osporavanje demokratskog procesa skoro pa patriotski čin u borbi protiv "apsolutne katastrofe" koja bi zadesila Ameriku da njome vlada Donald Trump, odnosno Kamala Harris.
Zna se kakvi su političari. Na dan izbora mogu najavljivati totalni progon svog suparnika da bi već u večernjim satima, ako im se smiješi pobjeda, počeli izbacivati parole o zajedništvu, pomirenju, uključujući neizostavnu tvrdnju da će biti vođa "svih građana". Odjednom ljuti suparnik postaje kolega kojeg se poziva na suradnju, a birači koji su birali drugačije prigrljuju se i umiruju uz nagovještaj da "neće biti tako loše ni njima".
Tako to uvijek ide u praksi. I Trump je 2016. razbuktao kampanju i popalio pristaše najavom da će kad dođe na vlasti dati "zatvoriti" Hillary Clinton. Naravno, niti je to napravio niti je namjeravao. Bio je jako sretan da je uopće priznala poraz. Naravno, kad je na Trumpu red da prizna poraz to ide malo teže... kao što smo vidjeli na izborima 2020. godine.
Je li bilo nepravilnosti na tim izborima? Vjerojatno. Ali ideja da će se bilo gdje održati "čisti" demokratski izbori je pomalo utopijska. Samo u vrijeme relativnog (globalnog) mira demokracija može biti mirna, jer u tom slučaju vladajućim strukturama - koje egzistiraju na malo višoj razini od biranih političara - poprilično je svejedno tko dobiva, a tko gubi. Ulozi nisu jako visoki i sve može proći mirno, čak i kad su konačni rezultati tijesni.
No, ako se nalazimo u bilo kakvom obliku krize sve to brzo pada u vodu. Rezultati se osporavaju, poziva se na demonstracije, nasilje, pobunu. Odjednom demokracija više nije "sveta" i gubitnička strana će tvrditi da je korupcija prodrla preduboko da bi se rezultat mogao smatrati legitimnim.
Zadnjih dana smo tako imali dva vrlo važna izbora na istoku Europe, odnosno na Crnom moru. Sama činjenica da se izbore u Moldaviji i Gruziji prikazalo kao "izbor između Rusije i Zapada" odmah je dalo do znanja da nema mjesta za "mirnu demokraciju". U slučaju Gruzije prevagnula je pro-ruska strana i oporba je na nogama, spremna dizati pobunu i ne dozvoliti da se rezultat "uhvati". Kod Moldavije imamo još zanimljiviju situaciju - tamošnja pro-zapadna vlast već je skoro otpisala cijeli izborni proces tvrdeći da je došlo do "velikog ruskog uplitanja", što god da to značilo. No, kad su rezultati u konačnici pokazali da pobjedu ipak odnosi dosadašnja pro-zapadna predsjednica Maia Sandu, sve je odjednom legitimno, korektno i "stvarna volja naroda".
To su sad već poznati trikovi i post-izborna propaganda, ali na ovaj način demokracija, čak ni u ovako slabom izdanju, neće još dugo moći biti funkcionalna. Svi politički akteri počeli su se obilato koristiti tvrdnjama da im se netko upliće, da ih se izvana potkopava, da proces nije ni fer ni ispravan.
Da stvar bude gora, osim što je takva retorika postala sastavni dio svake napete kampanje, u tome ima i dosta istine. Zemlje diljem svijeta, bile demokratske ili ne, počele su masovno odbacivati osnovno pravilo o neuplitanju u tuđa unutarnja pitanja. Kad se jednom pustilo da se totalno skrši to (nepisano) pravilo dobili smo stanje kaosa koji po svuda ima tendenciju daljnje eskalacije dok u isto vrijeme narode drži u stalnom grču.
Primjera je jako puno. U slučaju Amerike kampanja Kamale Harris tvrdi da im se Rusi "upliću" dok će Trumpova reći da njih napadaju njima specifični protivnici poput Irana i Kine. Odjednom se sve njihove platforme, digitalni podaci i planovi kampanje nalaze na neprestanom udaru hakera i drugih zlokobnih aktera. Ponekad je to istina, a još češće izmišljotina kojom se želi stvoriti osjećaj ugroženosti kao i plemenskog svrstavanja kod birača koji bolje izlaze do biračkih kutija kad osjećaju da je situacija postala "oni protiv nas".
I manje zemlje pokupile su ovaj sumorni obrazac te ga prakticiraju i mimo izbora. Krajem prošlog tjedna došlo je do tragičnog događaja u susjednoj Srbiji gdje se nadstrešnica željezničkog kolodvora u Novom Sadu urušila pri čemu je smrtno stradalo čak 14 osoba. Teška tragedija zbog koje netko mora odgovarati, ali drugim zemljama, naročito susjednim, ovo je prilika za izraziti iskrenu sućut i eventualno pomoć ako je potrebna. Umjesto toga od pojedinih izvora u Hrvatskoj možemo promatrati veliku "aktivaciju" oko ovog slučaja na političkoj razini, do razine gdje se tragedija u Novom Sadu nastoji upotrijebiti poput neke poluge za, u konačnici, rušenje postojeće vlasti i dolazak neke nove koja bi bila čvršće svrstanija geopolitičkim utjecajima kojima se Hrvatska povija. Naravno, druga strana igra istu igru i politizira i polemizira događaje u Hrvatskoj za svoju političku korist, često i na još eksplicitniji način.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
