Sutra, negdje duboko u noći, znat ćemo ime novog američkog predsjednika - ili predsjednice. Najveći politički "show" program na svijetu napokon završava, ili možda tek počinje? Jer treba se pitati ovo: tko od ovo dvoje (i njihovih pristaša) je spremniji prihvatiti poraz? Ako je suditi prema njihovoj retorici, nijedno. Zapravo retorika je bila takva da se iz nje može iščitati kao da je osporavanje demokratskog procesa skoro pa patriotski čin u borbi protiv "apsolutne katastrofe" koja bi zadesila Ameriku da njome vlada Donald Trump, odnosno Kamala Harris.
Zna se kakvi su političari. Na dan izbora mogu najavljivati totalni progon svog suparnika da bi već u večernjim satima, ako im se smiješi pobjeda, počeli izbacivati parole o zajedništvu, pomirenju, uključujući neizostavnu tvrdnju da će biti vođa "svih građana". Odjednom ljuti suparnik postaje kolega kojeg se poziva na suradnju, a birači koji su birali drugačije prigrljuju se i umiruju uz nagovještaj da "neće biti tako loše ni njima".
Tako to uvijek ide u praksi. I Trump je 2016. razbuktao kampanju i popalio pristaše najavom da će kad dođe na vlasti dati "zatvoriti" Hillary Clinton. Naravno, niti je to napravio niti je namjeravao. Bio je jako sretan da je uopće priznala poraz. Naravno, kad je na Trumpu red da prizna poraz to ide malo teže... kao što smo vidjeli na izborima 2020. godine.
Je li bilo nepravilnosti na tim izborima? Vjerojatno. Ali ideja da će se bilo gdje održati "čisti" demokratski izbori je pomalo utopijska. Samo u vrijeme relativnog (globalnog) mira demokracija može biti mirna, jer u tom slučaju vladajućim strukturama - koje egzistiraju na malo višoj razini od biranih političara - poprilično je svejedno tko dobiva, a tko gubi. Ulozi nisu jako visoki i sve može proći mirno, čak i kad su konačni rezultati tijesni.
No, ako se nalazimo u bilo kakvom obliku krize sve to brzo pada u vodu. Rezultati se osporavaju, poziva se na demonstracije, nasilje, pobunu. Odjednom demokracija više nije "sveta" i gubitnička strana će tvrditi da je korupcija prodrla preduboko da bi se rezultat mogao smatrati legitimnim.
Zadnjih dana smo tako imali dva vrlo važna izbora na istoku Europe, odnosno na Crnom moru. Sama činjenica da se izbore u Moldaviji i Gruziji prikazalo kao "izbor između Rusije i Zapada" odmah je dalo do znanja da nema mjesta za "mirnu demokraciju". U slučaju Gruzije prevagnula je pro-ruska strana i oporba je na nogama, spremna dizati pobunu i ne dozvoliti da se rezultat "uhvati". Kod Moldavije imamo još zanimljiviju situaciju - tamošnja pro-zapadna vlast već je skoro otpisala cijeli izborni proces tvrdeći da je došlo do "velikog ruskog uplitanja", što god da to značilo. No, kad su rezultati u konačnici pokazali da pobjedu ipak odnosi dosadašnja pro-zapadna predsjednica Maia Sandu, sve je odjednom legitimno, korektno i "stvarna volja naroda".
To su sad već poznati trikovi i post-izborna propaganda, ali na ovaj način demokracija, čak ni u ovako slabom izdanju, neće još dugo moći biti funkcionalna. Svi politički akteri počeli su se obilato koristiti tvrdnjama da im se netko upliće, da ih se izvana potkopava, da proces nije ni fer ni ispravan.
Da stvar bude gora, osim što je takva retorika postala sastavni dio svake napete kampanje, u tome ima i dosta istine. Zemlje diljem svijeta, bile demokratske ili ne, počele su masovno odbacivati osnovno pravilo o neuplitanju u tuđa unutarnja pitanja. Kad se jednom pustilo da se totalno skrši to (nepisano) pravilo dobili smo stanje kaosa koji po svuda ima tendenciju daljnje eskalacije dok u isto vrijeme narode drži u stalnom grču.
Primjera je jako puno. U slučaju Amerike kampanja Kamale Harris tvrdi da im se Rusi "upliću" dok će Trumpova reći da njih napadaju njima specifični protivnici poput Irana i Kine. Odjednom se sve njihove platforme, digitalni podaci i planovi kampanje nalaze na neprestanom udaru hakera i drugih zlokobnih aktera. Ponekad je to istina, a još češće izmišljotina kojom se želi stvoriti osjećaj ugroženosti kao i plemenskog svrstavanja kod birača koji bolje izlaze do biračkih kutija kad osjećaju da je situacija postala "oni protiv nas".
I manje zemlje pokupile su ovaj sumorni obrazac te ga prakticiraju i mimo izbora. Krajem prošlog tjedna došlo je do tragičnog događaja u susjednoj Srbiji gdje se nadstrešnica željezničkog kolodvora u Novom Sadu urušila pri čemu je smrtno stradalo čak 14 osoba. Teška tragedija zbog koje netko mora odgovarati, ali drugim zemljama, naročito susjednim, ovo je prilika za izraziti iskrenu sućut i eventualno pomoć ako je potrebna. Umjesto toga od pojedinih izvora u Hrvatskoj možemo promatrati veliku "aktivaciju" oko ovog slučaja na političkoj razini, do razine gdje se tragedija u Novom Sadu nastoji upotrijebiti poput neke poluge za, u konačnici, rušenje postojeće vlasti i dolazak neke nove koja bi bila čvršće svrstanija geopolitičkim utjecajima kojima se Hrvatska povija. Naravno, druga strana igra istu igru i politizira i polemizira događaje u Hrvatskoj za svoju političku korist, često i na još eksplicitniji način.
Nije poznato niti bitno "tko je prvi počeo", ali u ovakvoj dozi uplitanja u tuđa unutarnja pitanja zna se samo tko će prvi završiti - onaj kojeg više ne bude na poziciji. Takav, politički vrlo bijedan, način sukobljavanja između zemalja govori nam jako puno o tome koliko je demokracija zapravo postala element eksploatacije. Toliko toga se svodi na osporavanje demokratskog legitimiteta drugih dok bi u principu ta sveta dužnost trebala isključivo biti na volju i teret naroda čiji sustav vlasti klizi prema nepoželjnom.
Veći ili manji, sasvim je nebitno. U kontrastu sa zemljama Balkana, koje i dalje teško prihvaćaju svoju geopolitičku inferiornost, imamo jedan SAD, geopolitičku supersilu, a prema njoj će uplitanje biti itekako veliko, naročito ako sutra pobjedu odnese Donald Trump. Toliko aktera u Europi spremno je osporiti takav scenarij, pogotovo ako to rezultira nekom američkom pobunom koju valja interesno podržati. Učinit će to već sutra iako danas ne dvoje oko zadnjih anketa koje sugeriraju da su Trump i Harris skoro pa potpuno izjednačeni.
Takav pak polaritet u Americi ne donosi nikome ništa dobrog tko god da pobijedi (ili se bude morao boriti za dokazivanje pobjede). Ostatak svijeta će oponašati i već oponaša tu dihotomiju. Pritom valja ponovno reći da je to za mnoge Amerikance itekako lažna dihotomija. Koliko im pobjednički kandidat donese toliko će im i odnijeti. Ovi koji ne mogu smisliti sve veći broj migranata biti će nagaženi Trumpovim izlaskom u susret super-bogatim korporacijama koje će ih tlačiti po zdravstvenoj, socijalnoj i svakoj drugoj osnovi. Ovi pak koji žele probrane političko korektne stavove Kamale Harris platit će cijenu još veće američke upletenosti u postojeće i nove ratove kao i kroz proces daljnje globalizacije koja američke radnike baca u očaj, a strane u moderni oblik robovlasništva.
Kao što i znamo, razlike bi mogle biti vidljive samo na vanjskopolitičkom planu (i to "ako") jer su stasale dvije struje koje je zahvatio virus kontradikcije, nešto s čim Amerika ranije nije imala puno problema, ali i to dosta govori o Americi. Govori da je u krizi koju ne zna riješiti, odnosno raskolila se na dvije ideje kako tu krizu riješiti, a nema garancije da je ijedna ispravna.
Ipak, svijet će napeto čekati rezultat jer po svijet će biti posljedica, kao i uvijek, ovog puta možda i više.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
