Američko ministarstvo obrane objavilo je u nedjelju da se baterija proturaketnog sustava THAAD, koju opslužuju američki vojnici, raspoređuje na prostoru Izraela, što je prvi put da se američki vojnici raspoređuju u Izraelu od početka rata u Gazi koji je do sad eskalirao na regionalni sukob, a Izrael se upravo sprema napasti Iran.
Ovaj potez dolazi neposredno nakon izjava američkih dužnosnika koji tvrde da su u aktivnim raspravama s Izraelom u vezi s planiranim izraelskim udarima na iransku energetsku infrastrukturu. Također navode kako je Izrael "suzio popis svojih ciljeva" te će se najvjerojatnije fokusirati na iransku vojnu i energetsku infrastrukturu. Iz izjava nije jasno odnosi li se to i na iranska nuklearna postrojenja. Zapravo bi se pitanje moglo postaviti - jesu li ta postrojenja "energetska" ili "vojna"? Ovisi koga se pita očito!
Izrael je siguran da se Iran ubrzano kreće prema stvaranju atomske bombe i stoga žele to silovitim udarom spriječiti, odnosno zaustaviti kroz fizičku eliminaciju iranskog programa. Vrlo je upitno može li to izvesti jer iranska nuklearna postrojenja nalaze se na više mjesta diljem zemlje.
Glavne lokacije iranskog nuklearnog programa uključuju niz postrojenja rasutih diljem zemlje, od kojih su neka podzemna, što otežava bilo kakvu vojnu operaciju s ciljem njihovog uništenja.
Jedna od ključnih lokacija je postrojenje za obogaćivanje urana u Natanzu, koje se nalazi oko 250 kilometara južno od Teherana. Natanz je jedno od najvećih i najvažnijih iranskih postrojenja, koje je djelomično pod zemljom kako bi se zaštitilo od zračnih napada. Druga važna lokacija je Fordow, tajno postrojenje koja se nalazi duboko unutar planinskog područja nedaleko od grada Qoma. Fordow je posebno zaštićeno jer se nalazi unutar planine, što dodatno komplicira mogućnost uspješnog zračnog udara.
Osim toga, postoji reaktor u Araku, koji je osmišljen za proizvodnju plutonija, te postrojenje u Isfahanu, koje je uključeno u pretvaranje urana u gorivo. U glavnom gradu Teheranu se nalazi pak manji istraživački reaktor.
Pitanje može li izraelsko zrakoplovstvo učinkovito uništiti ova postrojenja ovisi o nekoliko faktora. Prvo, iako Izrael ima modernu i snažnu zračnu flotu, mnogi iranski nuklearni objekti, kako smo i rekli, nalaze se duboko pod zemljom i zaštićeni su slojevima armiranog betona. Za uništavanje tih ciljeva potrebne su specijalizirane "bunker-razbijačke" bombe koje bi mogle prodrijeti u dubinu ispod površine.
Drugi faktor je udaljenost. Iranska postrojenja su znatno udaljena od izraelskog zračnog prostora, što znači da bi takva operacija zahtijevala pažljivu koordinaciju, dopunu goriva u zraku, te mogućnost izbjegavanja iranske protuzračne obrane, koja je također značajno ojačana posljednjih godina.
Iako bi izraelska zračna operacija mogla prouzročiti ozbiljnu štetu iranskom nuklearnom programu, potpuno uništenje ovih postrojenja, pogotovo onih koja su duboko ukopana, bilo bi izuzetno teško. Zbog toga bi takva operacija, iako tehnički moguća, bila visoko rizična i mogla bi imati nepredvidljive posljedice. Jasno, u slučaju takvog napada, da Iran i nije na putu stvaranja atomske bombe, nakon toga bi se najvjerojatnije maksimalno fokusirao na to!
Što se tiče bombi za razbijanje bunkera, iste su razvijene još prije nekoliko desetljeća kako bi probile zaštitne strukture poput bunkera, podzemnih postrojenja i skloništa, koja su izvan dosega konvencionalnih bombi.
Većina takvih modernih bombi dolazi iz SAD-a. Jedan od najpoznatijih primjera je GBU-28, koja je prvotno razvijena tijekom Zaljevskog rata 1991. godine za uništavanje iračkih bunkera. GBU-28 može probiti do 30 metara tla ili do 6 metara armiranog betona, ovisno o uvjetima i vrsti cilja.
Još moćnija verzija je Massive Ordnance Penetrator (MOP) GBU-57, koja je namijenjena za uništavanje još dubljih ciljeva, poput baš podzemnih nuklearnih postrojenja. Ova bomba teži oko 14 tona i može prodrijeti kroz više od 60 metara zemlje ili do 18 metara armiranog betona.
Američki B-52 izbacuje GBU-57 za vrijeme vojnih vježbi 2009.
Većina ovih bombi koristi napredne sustave za precizno navođenje, poput GPS-a, kako bi se osigurala visoka točnost prilikom udara. Njihova sposobnost probijanja ovisi o više faktora, uključujući dubinu cilja, vrstu materijala koji štiti objekt i samu brzinu i kut udara bombe.
Postrojenje za obogaćivanje urana Fordow nalazi se otprilike 80 do 90 metara ispod planine. Ova dubina, u kombinaciji s činjenicom da je postrojenje smješteno unutar teškog utvrđenog kompleksa, čini ga izuzetno zahtjevnim ciljem čak i za napredne penetracijske bombe.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
