Njemačka je najveća ekonomija Europske unije, ali Njemačka je u isto vrijeme i zemlja koja prolazi poprilični unutarnji društveni i politički nemir koji počinje izbijati na površinu. Zadnjih dana traju velike demonstracije protiv njemačke desničarske stranke Alternativa za Njemačku (AfD). No, kako i sam naziv stranke sugerira, ista je nastala i stasala kao reakcija na nešto, na situaciju koja je stvorila velike napetosti u društvu, a nije riječ samo o imigraciji.
Opozicija protiv AfD-a bila je od početka vrlo jasna i direktna. Svaka pojava stranke koju bi se moglo označiti kao "krajnja desnica" - iako je upitno, kako ćemo uskoro i vidjeti, stoji li ta oznaka - u jednoj Njemačkoj svakako izaziva određenu razinu panike. Može li se povijest ponoviti? To je nešto što se svi pitaju u takvoj situaciji, ali takvo pojednostavljeno najavljivanje povratka ekstremne desnice u Njemačkoj nema previše uporišta.
Jer oni koji dižu paniku oko "povratka Hitlera" zapravo su predstavnici sličnih skupina koje su pozdravljale dolazak onog originalnog genocidnog vođe. Adolf Hitler je bio kao "bogom dan" za sve one europske elite koje su sa strepnjom gledale bujanje komunističkih ideja i pobunu radnika koji su imali namjeru i globalno se ujediniti. Da je Hitler kojim slučajem svoje ekspanzionističke tendencije usmjerio samo prema SSSR-u mnogi u Europi bi bili sretni i svrstavali bi se u redove njegovih prijatelja i saveznika. Ispalo je uskoro da nacisti podjednako preziru i svoje ideološke neprijatelje i nadnacionalnu kapitalističku buržoaziju koja se uspela do rukovodećih pozicija zapadnog svijeta.
Nacisti su bili i vješti manipulatori pa su u sam naziv svoje stranke ugradili ideju socijalizma, ali transformirajući je u nepomirljiv "nacional-socijalistički" paradoks. Takve tendencije u Njemačkoj nisu nikad posve nestale. Posebno je uznemirujuće što se se često nalaze u redovima snaga sigurnosti, policije i vojske, što nam redovno pokazuju racije na njihove radikalne frakcije gdje se otkriva kojekakva nacistička parafilija. Jer Njemačka je i dalje poslovno-demokratska zemlja koja mora s vremena na vrijeme odrađivati ova proljetna čišćenja iako se zna gdje se nasljednici najokrutnije ideologije često kriju.
A Alternativa za Njemačku? Je li to zaista povratak nacizmu? Je li to ta "alternativa"? Nema sumnje, kad imate stranku koju se sustavno proglašava "ekstremno desnom", osobe koje imaju snove o povratku Trećeg (četvrtog?) rajha sigurno će doći do iste i zatražiti člansku iskaznicu. Ali to je ipak više inercija statističke pogreške na dnu, ne nešto za što se sama stranka zalaže.
AfD je stranka koja je nastala 2013. i koja je buknula u popularnosti nakon pojave masovne migracije (o čemu smo pisali nedavno, vidi: Što se to događa u Njemačkoj? Analiza: Blokiraju se ceste, spominju se državni udari, "infiltracija desničarskih ekstremista" - nakon desetljeća kriza je pred eksplozijom i osjetit će je cijela Europa). To je ostala njena glavna "alternativa" - to što se protive migraciji dok se doslovno sve druge stranke pokoravaju ovom trendu.
Jasno, ako se o tome pitaju politički akteri i mediji koji su potpuno pro-migrantski raspoloženi onda će se svakako AfD proglasiti "ekstremnom strankom". No, zanimljivo je, jedino mjesto gdje se stavovi slični AfD-u mogu pronaći u političkom kontekstu, gdje se otvoreno progovara o sprečavanju getoizacije migranata i o praksi namjernog privlačenja migranata, je na obrnutog strani političkog kompasa. Jedina veća stranka u Njemačkoj koja zastupa slične stavove je stranka Die Linke ("Ljevica") koju se isto naziva "radikalnom" i "ekstremnom" (iako je zbog tih pitanja došlo i do raskola u stranci Die Linke, liderica Sahra Wagenknecht osnovala je novu ljevičarsku stranku).
Zar to znači da su se ujedinili "nacisti i komunisti"? Ne, niti blizu. AfD i Linke su i dalje na obrnutim stranama političkih kompasa, ali kao dvije stranke koje nisu pod kontrolom jako široke, debele srednje struje, dolaze do sličnih zaključaka zato što su isti razumni. Jasno, do te spoznaje dolaze iz vrlo drugačijih polazišnih točaka. Desničari se groze ideje da će se izgubiti njemački nacionalni identitet, a ljevičari puni spektar radničke eksploatacije u ovoj priči - žrtve su i domaći radnici i oni koji se namjerno dovode da bi se preko njih povećavala produktivnost i smanjivao trošak.
Debela srednja struja je pak u punom zamahu širenja svoje ideologije pa sad propagira da bismo se kao nacije morali "boriti za svakog migranta". To je jedan krajnje ksenofoban, skoro pa robovlasnički žargon jer se te ljude tretira samo kao resurs bez kojeg se ne može. To ne samo da je laž nego je do krajnjih granica umjetno stvorena situacija motivirana isključivo profitom.
I na kraju će zaista neka radikalna opcija prevladati. Ili će to biti desničari poput AfD-a koji bi protjerivali migrante ili ljevičari koji shvaćaju univerzalnost radničke klase i zajedničke borbe. Tako da dok se nadnacionalni interesi bore "za svakog migranta" bude pokrenuta borba "uz svakog migranta". Nažalost, prije će doći do sudara desnice i ljevice nego do obračuna s debelom srednjom strujom.
Što se pak AfD-a tiče riječ je o stranci koja je također euroskeptična, ali i to ima svoje granice. Liderica stranke Alice Weidel (deklarirana homoseksualka inače, što se očito ne uklapa dobro u narativ onih koji bi AfD proglasili nasljednicima nacional-socijalističkih genocidnih ideja) ovog tjedna digla je veliku prašinu u Europi kad je rekla da bi Njemačkoj možda trebao "Dexit", odnosno njemački Brexit, izlazak iz Europske unije.
Jasno, to je njena taktika kojom želi što brže doći do vlasti. Obećanje referenduma ubrzat će ono što neki već sada smatraju neminovnim - dolazak AfD-a na vlast. To znači da bi morali poprilično narasti u brojkama jer njemačke stranke još uvijek zagovaraju stajalište da nikad neće koalirati s AfD-om (iako je svima jasno da će CDU prvi oportunistički popustiti kad shvate da im je to put natrag do vlasti).
Za mnoge je euroskepticizam i više nego dovoljan razlog da bi se neka politička opcija prozvala radikalnom. Dodajmo uz to da i AfD (kao i Linke) imaju stav prema Rusiji koji dosta odudara od dominantnog narativa i odmah imamo "ekstremiste" koje bi možda trebalo jednostavno izbaciti iz sudjelovanja u političkom procesu.
Ali ne smije se smetnuti s uma ni oportunizam Alice Weidel. Naime, najavljujući mogući referendum o izlasku njemačke iz EU-a (što je mamac za nove birače, euroskeptike) ona u isto vrijeme poručuje kako je cilj AfD-a "refomirati Europsku uniju iznutra" te će posegnuti za referendumom samo ako se pokaže da je to nemoguće. Drugim riječima, njene "radikalne ideje" bi se brzo mogle rasplinuti ako se domogne vlasti, baš kao što je bilo i s talijanskom premijerkom Giorgiom Meloni.
Meloni se brzo stopila s dominantnom politikom glede recimo sukoba u Ukrajini. U isto vrijeme u Italiji neo-fašisti paradiraju kao što već dugo nisu, ali to nikog previše ne brine, čini se, što je zapravo povratak na onu raniju opservaciju da ni Hitler nikome nije odveć smetao dok je "ispravno" usmjeravao svoju mržnju prema SSSR-u.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
