Na sastanku Istočnog partnerstva 2. ožujka 2018. godine u glavnom gradu Moldove potpisana je zajednička izjava predsjednika gruzijskog, moldavskog i ukrajinskog parlamenta kojima se optužuje ruska agresija na njihove teritorije. Irakli Kobakhidte, Andrian Candu i Andrij Parubij predstavljaju zemlje pogođene unutarnjim sukobom, geopolitičkom važnošću, a sada i činjenicom da bi mogle postati europskim štitom protiv percipirane ruske agresije o kojoj ništa posebno nije poznato osim da je vrlo, vrlo opasna. I dok o Ukrajini i Gruziji zna cijeli svijet, o Moldovi i nekakvoj ruskoj agresiji na ovu državu, malo se toga zna.
Moldova je zemlja poznata po zaleđenom sukobu iz 1992. godine kada se Transnistrija odvojila od bivše sovjetske republike Moldove i od tada postoji unutar međunarodno priznatih moldovskih granica s vlastitim ustavom i zakonima. U toj samoproglašenoj republici pod zaštitom ruskih trupa koju ne priznaje nitko, čak ni Ruska Federacija, i dalje opstaju simboli sovjetskog doba, kipovi Lenjina, ruske i sovjetske zastave, a moldovski jezik (inačica rumunjskog) piše se ćirilicom. Ruske mirotvorne snage raspoređene su nakon kratkotrajnog građanskog rata i održavaju status quo. Nakon što je došlo do odvajanja Krima u Ukrajini, Moldavci su se pobojali neće li i Transnistrija krenuti istim putem. Kako se čini, u posljednje vrijeme se postiže određen dogovor između dviju strana, te se počinje uvoditi standardizacija javnih usluga u cijeloj državi kao prethodnica nekog nejasnog jedinstva.
Prošlog studenog ponovno je započeo pregovarački proces 5+2 koji uz Moldovu i Transnistriju uključuje Rusiju, Ukrajinu, Sjedinjene Države i Europsku Uniju, a pod medijacijom Organizacije za europsku sigurnost i suradnju. Kao posljedica tih pregovora ponovno je otvoren most Gura Bicului, koji je dugo godina blokirao prijelaz preko rijeke Dnjestar. Otvaranje mosta razbilo je led između Kišinjeva i Tiraspola, što je vodilo i približavanju na osam tehničkih pitanja suradnje. Među njima je i djelovanje osam škola koje uče moldavski jezik u Transnistriji na latinskom pismu. Stvari su se pomakle dalje: 28. veljače dvije strane su se dogovorile o mehanizmu pod kojim studenti mogu verificirati svoje diplome na Sveučilištu u Tiraspolu kroz Ministarstvo pravde u Kišinjevu. Time bi europska sveučilišta mogla prihvatiti pojedine transnistrijske studente iako nisu obrazovani na priznatoj visokoškolskoj instituciji. Nadalje se raspravlja o rješavanju registracijskih tablica automobila odnosno pristanku moldavskih vlasti za davanje dozvole tim vozilima za putovanje u europske zemlje. Tu je i nedovršen sporazum o jedinstvenom telekomunikacijskom tržištu. Kad se riješe ove vrlo tehničke stvari, može se nastaviti prema političkim i gospodarskim oblicima približavanja. Pritom je Kišinjev teži za pregovore od Tiraspola.
U Tiraspolu sebe rijetko vide kao pandana Krimu ili Donbasu. Oni zapravo ne žele osnovati posebnu državu, jer su te ambicije davno umrle. Od prosinca 2016. godine Transnistrijom vlada Vadim Krasnoselski, kandidat grupe Sheriff, konglomerata koji ima monopol na većinu biznisa u tom području. Ova korporacija ima daleko pragmatičniji i poduzetništvu orijentirani pristup od prethodnih transnistrijskih vlada; čak je i politička retorika prestala podupirati sovjetski narativ i počela govoriti o emigraciji, siromaštvu te velikim potrebama za skladno popunjavanje proračuna. I dok je Tiraspol i dalje ideološki orijentiran prema Rusiji, koja održava malen broj svojih vojnika na teritoriju Transnistrije, nova vlast je spremna izgraditi razgovor i odnos s Kišinjevom koji bi mogao završiti ujedinjenjem dviju strana u jednu moldavsku zemlju. Okosnica transnistrijske (a u prošlosti i moldovske) ekonomije je teška industrija, a njihove tvornice sada više izvoze u samu Moldovu i zemlje EU nego u Rusiju. U Kišinjevu se više boje koliko bi ujedinjenje donijelo izazova moldavskom gospodarstvu. Integrirano telekomunikacijsko tržište, primjerice, omogućilo bi transnistrijskoj kompaniji IDC prava na tržištu cijele zemlje, što bi uvelo moćnog igrača na državnu razinu.
Potpisivanje deklaracije zajedno s Ukrajincima i Gruzijcima nema mnogo logike za Moldovu. Rusija podupire 5+2 razgovore te je prekinula s direktnim financiranjem Tiraspola. Čini se da su iz Moskve poručili Krasnoselskom kako njegova vlada mora djelovati prema dobivanju specijalnost statusa unutar Moldove. Istovremeno, Rusi podupiru deklarativno proruskog predsjednika Moldove i čelnika Socijalističke partije Igora Dodona, te bi mu pružili dodatnu potporu pred parlamentarne izbore krajem ove godine. Vladajuća stranka PDM i njezin čelnik Vlad Plahotniuc su do grla u korupcijskim skandalima, pa bi lako moglo doći do promjene vlasti. Za Ruse je proruski orijentirana Moldova s mogućnošću veza s Europom (otprilike kao Srbija) najbolje rješenje ovog zamrznutog sukoba.
Pred Moldovom stoje mnogi izazovi, ponajviše okrenuti viziji kakva bi država trebala biti kada se Tiraspol i Kišinjev nađu u zajedničkim granicama. Do tada, Moldova mora razmišljati o svojoj gospodarskoj opstojnosti, a jedna od tih je zajednička s Ukrajinom – ovisnost o ruskom plinu. Gazprom je zapravo glavni dioničar nacionalne kompanije Moldovagaz koja vodi opskrbu, prijevoz i distribuciju plina. No, Kišinjev razmišlja o diverzifikaciji izvora plina, pa se do 2020. godine planira u pogon staviti plinovod Iasi-Ungheni koji povezuje Rumunjsku i Moldovu, a čime bi Moldova dobila alternativnu opskrbu plinom. Tiraspol, s druge strane, dobiva gotovo besplatan plin, ali ipak ima šest milijardi dolara duga prema Gazpromu. Kad bi došlo do povezivanja dviju strana Dnjestra, taj dug bi prešao u amanet Kišinjeva.
No, prva stvar koju moldovska vlada mora napraviti jest pospješiti gospodarski rast i provesti pravosudne reforme, što ovisi o njezinoj sposobnosti rješavanja ozbiljnih problema korupcije. Primjerice, još uvijek nije utvrđeno kako je iz državnih banaka 2014. godine nestalo milijardu dolara, osmina cjelokupnog moldovskog gospodarstva. Razne korporacije koriste slab sudski sustav te u Moldovi peru novac. Golem broj emigracije, gotovo četvrtina zemlje izvan granica, pospješuju svakodnevni život slanjem deviza.
Sve te teme naći će se na parlamentarnim izborima u studenom ili prosincu ove godine, kada će se Demokratska stranka Moldove, vladajuća proeuropska stranka suočiti s podjednako proeuropskom, ali oporbenom strankom Akcija i Solidarnost, te strankom Čast i istina, kao i proruskom Socijalističkom partijom. Rezultati izbora ovisit će o sigurnosti, energetskoj politici, gospodarskom rastu i rješavanju grozomorne korupcije. To su prave stvari o kojima Moldavci trebaju razmišljati, a ne hoće li Rusija zagovarati odcjepljenje Transnistrije. Uostalom, kada bi hipotetski do toga i došlo, kome bi se Transnistrija pripojila, s obzirom da ju nitko (pa ni Moskva) ne priznaje?
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
