Iz okupljene mase još se nije počelo oriti "Temišvar! Temišvar!", ali je blizu toga. Bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko jučer je održao govor pred radnicima u štrajku i tamo ga je dočekalo dosta zviždanja i povika "Odlazi!". No, pred njih je stao kako bi im rekao da je spreman, potencijalno, sići s vlasti i to prema sljedećim uvjetima - prvo se mora održati referendum o promjeni Ustava, a ako taj referendum prođe onda će se održati novi predsjednički izbori i tek onda, ako izgubi, voljan je sići s vlasti.
Teško da će zadovoljiti gnjevnu masu koja ne samo da želi odlazak Lukašenka već sada po prvi put osjećaju da je to i izvedivo. Svakim idućim danom njegovi kritičari sve ga se manje boje i jasno je da je Lukašenko taj koji je sada u defenzivi.
Već smo u više navrata pisali o tome kako se dugogodišnji "zadnji europski diktator" doveo u ovu situaciju. Danas ćemo se pak osvrnuti na to što bi se moglo dogoditi u slučaju da on zaista padne s vlasti i to već uskoro.
Mnogi povlače usporedbu s aktualnim događanjima u Bjelorusiji s onime što se događalo u Ukrajini 2014. godine. Iako neki procesi možda i jesu slični, situacije između ove dvije zemlje zapravo su vrlo drugačije. Kao prvo pogledajmo potencijalnu ulogu Rusije. Neki smatraju da čim Lukašenko padne s vlasti Rusija kreće u akciju, baš kao što je krenula sa svojim "malim zelenima" na Krimu nakon pada Viktora Janukoviča u Ukrajini.
Ali Bjelorusija nije Krim, nije čak ni po Rusiju teži Donbas. Naime, Rusija je s relativnom lakoćom mogla preuzeti Krim (možda i više da je htjela) prije svega zbog činjenice da je Rusija u Ukrajini imala (i još uvijek ima) cijelu mrežu posredničkih političkih stranaka, dužnosnika, oligarha, medija, interesa... Dakako, tu je i stvar etničke podjele na koju je Rusija mogla računati (ili koju je mogla eksploatirati, ovisno kako se gleda). Većina stanovnika Krima su zapravo Rusi (Krim je bio ruski dok ga Nikita Hruščov nije prebacio u sastav Ukrajine 1954. u potezu o kojem se i dan danas vode debate) i Moskva je na njih mogla računati kao i na referendum na kojem su se stanovnici velikom većinom opredijelili za spajanje s Ruskom Federacijom.
Na prostoru istočne Ukrajine Rusija također ima i etničku i interesnu komponentu. Zapravo konsenzus je da se Rusija nije upustila u daljnje prisvajanje istočne Ukrajine samo zato što nije htjela izazvati još i veće napade zapadnih sankcija koje, što god rekli iz Kremlja, su nanijele Rusiji itekako veliku štetu.
Bjelorusija je pak druga priča. Etničke podjele u Ukrajini koje Rusiji daju priliku za intervenciju u Bjelorusiji jednostavno ne postoje. Svaki pokušaj ruske invazije izazvao bi veliki otpor. Za takvu opciju unutar Bjelorusije jednostavno nema dovoljne potpore. Jedan od razloga zašto je i sam Lukašenko morao ublažiti i stišati planove oko potencijalne integracije s Rusijom je upravo otpor stanovnika koji to ne žele.
Dakako, činjenica da bi se Rusija u Bjelorusiji našla u puno težoj situaciji nego u Ukrajini ne znači da je takav scenarij u potpunosti nezamisliv. Nije tajna da je Rusija godinama, desetljećima zapravo, maksimalno računala na Bjelorusiju u svim aspektima. Bjelorusija je za Rusiju bila zadnji veliki saveznik, dugi niz godina nepogovorni saveznik - veći od Kazahstana, Sirije, Armenije... svih zemalja koje se smatraju bliske Moskvi.
Gubitak Bjelorusije bio bi veliki udarac za Rusiju. To bi se interpretiralo i kao neminovno daljnje slabljenje utjecaja ruskog predsjednika Vladimira Putina koji se, u ovom ili onom kapacitetu, na vlasti nalazi već više od 2 desetljeća. Nadalje, pad Lukašenka bi na neki način otvorio iduću priču u nizu - onu koja možda jednog dana dolazi do samog Putina.
Nije tajna da jedan Iran toliko snažno podupire vlast u Siriji znajući da ako padne Assad idući "na redu" bit će iranske teokratske vlasti. Često je konstatirano da se Iran "brani u Siriji". Slično je i s Rusijom. Gdje se Rusija "brani"? Diljem njene sve manje sfere direktnog utjecaja. Kada se ta zona potpuno istopi, kada se pritisak s tih zadnjih saveznika pomakne na samu rusku granicu i unutar nje, zna se tko je na redu - sam Putin i aktualni oblik ruske vlasti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
