Analiza Trumpovog maksimuma i Putinove neumoljivosti: Što ako Rusija uopće ne želi pregovarati? Slijedi nadmetanje u eskalacijama, možda se netko odluči i za "teoriju luđaka", ali igra se sa zadnjim kartama

Europski narativ o američkoj političkoj sceni naglo se promijenio otkako je Trump prije tjedan dana osvojio predsjedničke izbore. Zapravo prije bi se moglo reći da se "ušutio". Ona intenzivna vanjska kampanja koja je favorizirala ostanak demokrata na vlasti sada se ugasila i izgleda kao da se aktivno priprema iduće korake, odnosno kako će se postaviti prema novoj stvarnosti u Americi. Da su kojim slučajem to bili tijesni izbori već bi se sad dovodio u pitanje Trumpov mandat u praktičnom smislu, ali ovako je postalo mnogo teže, pogotovo sad kad izgleda da će republikanci preuzeti kontrolu nad oba doma američkog Kongresa.

Zanimljivo je primijetiti da je od svih europskih aktera najrealniji pristup, gotovo pa neutralan, imala zapravo Ukrajina koja je mjesecima prije izbora naglašavala, bez obzira što se znalo kakav stav zastupa Trump, da je spremna nastaviti dobru suradnju s Washingtonom bez obzira tko pobijedio na izborima. Takav stav im se donekle isplatio jer se nisu obilježili kao podrška za demokrate i Kamalu Harris, za razliku od brojnih drugih europskih vlasti koje nisu ni pokušavale sakriti svoju preferencu. No, hoće li to biti dovoljno da Trump zauzme blaži stav prema Kijevu nego je u kampanji najavio? Vidjet ćemo uskoro, ali njegova ideja da želi okončati rat što je prije moguće vjerojatno se suštinski neće mijenjati.

Već je puno puta ponovljeno kako je Trump grandiozno najavio da će rat u Ukrajini okončati "u roku od 24 sata", odnosno da će prisiliti i Moskvu i Kijev na pregovore. Nikad nije otvoreno rekao pod kojim uvjetima ni znači li to da bi se u takvom scenariju Ukrajina morala odreći izgubljenih teritorija, ali neki smatraju da se to podrazumijeva.

Tko god da je na vlasti u Washingtonu može s lakoćom Ukrajinu natjerati na pregovore. Dovoljno je poslati poruku Kijevu da ako ne pristanu na takav zahtjev više neće dobivati financijsku i vojnu pomoć. Ukrajinske vlasti, koje se i sad žale da dobivaju premalo oružja, brzo će izračunati da ne mogu nastaviti voditi rat samo s europskom potporom čak i da Europa ozbiljno želi ući u takav angažman (a vjerojatno ipak neće, bez obzira što njihovi lideri sad govorili).

Tijekom jučerašnjeg dana u Parizu su se sastali francuski predsjednik Emmanuel Macron i britanski premijer Keir Starmer ponavljajući najpoznatiju mantru ukrajinskih saveznika - "Podržavat ćemo Ukrajinu koliko god bude potrebno". Ali što ako je ta potpora već sad premala? Što ako "koliko god" rezultira samo daljnjim ukrajinskim gubitkom teritorija? Zar nije ta potpora onda zapravo po samu Ukrajinu kontraproduktivna jer joj stalno smanjuje teritorij koji kontrolira i gura je prema pregovorima u nekoj daljnjoj budućnosti koji bi po nju bili puno gori nego da pregovara sada?

Sve je stvar perspektive, ali ako stvari sagledamo iz kuta realpolitika, moglo bi se čak reći da je u ovakvoj situaciji Trump više pro-ukrajinski nastrojen nego militaristički ukrajinski saveznici u Europi. Jer njima se u konačnici - ako se rat ne prelije na ostatak kontinenta - zapravo neće dogoditi ništa. Francuska će ostati u gabaritima kojima je, isto kao i Britanija, Njemačka i Poljska, a Ukrajina bi se mogla dosta smanjiti.

Kad bi Kijev pristao na pregovore sada morao bi se odreći industrijskog Donbasa. U ekonomskom smislu to je od neprocjenjive važnosti za samu državu. To je sve jasno, ali stvarnost na terenu je takva kakva je. U nekoj goroj varijanti Ukrajina bi mogla ostati u potpunosti bez pristupa Crnom moru što bi po nju bilo znatno bolnije.

Ako pretpostavimo da Trumpov plan nema neka velika iznenađenja onda se može očekivati da bi otprilike baš ovako mogli nastupiti i prema Zelenskom. Da mu daju do znanja da može izgubiti ili ovoliko ili još puno više. Ako su na stolu samo te dvije opcije onda se nema puno što misliti i morat će prihvatiti onu manje lošu po Ukrajinu.

Izuzev političara koji tvrde da će nastaviti podržavati Ukrajinu u nedogled, bez da pojašnjavaju kako misle to učiniti, ne samo u ekonomskom nego i u političkom smislu (sve veći broj Europljana protivi se daljnjem podržavaju rata ako postoji prozor za diplomatsko okončanje sukoba), svi u Europi od prošlog utorka polako počinju prihvaćati da će Trumpov plan ujedno biti i kraj rata.

Ali te pretpostavke u sebi imaju jednu veliku nepoznanicu, odnosno nešto što uzimaju kao da je gotova stvar - Rusiju. Otkud uopće ideja da će Rusija tek tako (ili ikako) pristati na Trumpov poziv na pregovore? Što ako jednostavno kažu da ne žele ili se potpuno ogluše. Što Trump može učiniti? Sankcijama više Rusiji ne može skoro ništa jer toliko toga se promijenilo od početka rata. Rusija je svoju ekonomiju reorijentirala i ona je danas postala daleko otpornija na bilo koje dodatne zapadne sankcije. Štoviše, to je danas izrazito ratna ekonomija i baš zbog toga bit će teško Rusiju uvjeriti da su joj pregovori u interesu. Za to je bilo prostora ranije, ali nije bilo nikakve volje od strane Bidenove administracije. Sad pak ruska ekonomija uvelike funkcionira na način da proizvodi sposobnost ratovanja. Sam rat postao je u neku ruku vezivno tkivo ruske ekonomske transformacije.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.