U Istanbulu se 14. i 15. travnja odvijao 13. sastanak na vrhu Organizacije islamske suradnje (OIC). Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan odlučio je iskoristiti taj sastanak kako bi se predstavio u vidu vođe islamskog svijeta. U svojem uvodnom govoru obrušio se na Zapad i ponovno pozvao islamski svijet na jedinstvo kako bi riješili svoje probleme, umjesto oslanjanja na vanjske sile koje samo prate svoje energetske interese.
Ali to jedinstvo je semiotički teško vidljivo. Na tradicionalnom fotografiranju prije početka samog summita, Erdogan je na sredini slike, a s desna mu stoji saudijski kralj Salman bin Abdul-Aziz al Saud. Međutim, iranski predsjednik Hasan Rohani je četvrti s lijeva, što odražava ideju da Ankara razvija veze s Rijadom, a s Iranom želi graditi distancirane odnose. Erdoganova odluka da mu Rohani ne bude blizu na fotografiji kontradikcija je njegovim riječima o dobroj volji sunita i šijita za suradnjom.
U svom govoru pred 30 čelnika država i vlada islamskih država, Erdogan je ustvrdio da njegova religija nije sunitska ni šijitska, već da mu je religija islam. Ipak, na tom susretu je značajno uvidjeti da nije bilo egipatskog predsjednika Abdel Fataha al-Sisija kao ni jordanskog kralja Abdulaha, koji kritiziraju tursku ulogu na Bliskom istoku. Tako u sukobu razmišljanja i djelovanja nisu samo suniti i šijiti, već i sunitske zemlje same. Ipak, tijekom summita se jasno vidjela razdjelnica u regiji. Iran je optužio prvog dana sastanka Saudijsku Arabiju za smaknuće prominentnog saudijskog šijitskog klerika Nimra al-Nimra i ostale šijitske aktiviste u siječnju. Konačni komunike, prihvaćen na kraju summita, optužuje Iran u ulaženje u unutarnje poslove svojih susjeda i za podupiranje terorističkih skupina. Tu se očito misli na utjecaj koji Teheran ima u Iraku, te podršku Hezbolahu koji je preko noći došao na listu terorističkih organizacija zemalja članica GCC-a. Kroz cijelo vrijeme održavanja susreta, Erdogan i Salman su izražavali bliskost.
OIC se održao u Istanbulu u pravo vrijeme. Naime, Europski parlament je nedavno izdao izvješće u kojemu se Ankara optužuje za usporavanje procesa demokratskih reformi oko kojih se Turska obvezala kao dio pretpristupnih pregovora za članstvo u Europskoj uniji. Posebno se izvješće okomilo na slobodu tiska i slobodu izražavanja, ali i usporavanje i zaustavljanje već započetih reformi. Umjesto zanimanja za to izvješće, Erdogan je iskoristio priliku da napadne Zapad. Govoreći o nuklearnom sigurnosnom summitu u Washingtonu, Erdogan je rekao da se tamo spominju teroristički napadi u Parizu i Bruxellesu, ali da nema govora o sličnim napadima u Ankari, Istanbulu i Lahoreu, iako su stotine ubijeni u tim napadima. Ta ambivalentnost nas zabrinjava, rekao je Erdogan te postavio pitanje zašto islamske zemlje očekuju pomoć od Zapada u rješavanju sukoba i borbi protiv terorizma. Jedino islamske zemlje mogu tu djelovati, i to ne zbog energetskih izvora, već za postizanje harmonije među tim državama.
Također je Erdogan ukazao da reforma Vijeća sigurnosti UN-a, kao i same organizacije, treba ići u tom smjeru da postoji jedna stalna članica koja će predstavljati islamski svijet. Turski predsjednik je naglasio da je islamsko pravo očekivati pravedan svijet, te da nije moguće da če sustav, koji je temeljen na nepravdi, doprinositi globalnoj pravdi. Spominjanje pravde u ovom slučaju očito ima jaku religijsku notu, odnosno isticanje islamskog poimanja pravde. Turska je na summitu preuzela dvogodišnje predsjedavanje OIC-om, te kao takva se može smatrati predvodnikom islamskog svijeta. Turski su mediji oduševljeno prenijeli ovakav stav te ukazali da je Turska najveća zemlja OIC-a, njezin prirodni vođa i stariji brat, te da je zadaća oživljavanja jedinstva ove organizacije i jačanja njezine uloge najviše u turskim rukama.
Ipak, otvoreno je pitanje koliko druge zemlje islamskog svijeta na jednak način vide ideju turskog vodstva. Pojedinim komentatorima je problematično svako polaganje na političku legitimnost s religijskim odmakom. Politička elita definira i manipulira islam za vlastite interese, a politička manipulacija religijskom legitimnošću je posebno opasna u islamskom svijetu. Radikalizacije te ideje vodi raznim inačicama osnivanja kalifata, kako onog terorističkog, sa selafističko-vehabitskom pozadinom, tako i evolucijskim oblicima.
Na summitu je prihvaćena zajednička rezolucija o Palestini, te donesen akcijski plan organizacija za razdoblje od 2016. do 2025. Tijekom summita održale su se rasprave o situaciji u Siriji, Jemenu, Palestini, Iraku i Azerbajdžanu. Konferencija se usredotočila ipak na središnje pitanje Palestine i džamije te svetišta Al Kuds Šarif za islamski umet. OIC snažno podupire pravo palestinskog naroda na svoju naciju, uključujući pravo samoodređenja i osnivanja nezavisne i suverene palestinske države na teritorijima okupiranim od 1967., te s Istočnim Jeruzalemom kao svojim glavnim gradom. U tome je OIC pozvao na prihvaćanje rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a za završetkom izraelske okupacije i stvaranja realnog vremenskog razdoblja u kojemu bi se stvorila palestinska država.
Unatoč svom imenu, Organizacija islamske suradnje je rijetko, ako ikad, bila prilika za manifestaciju bratstva i suradnje među islamskim zemljama i društvima. Dominacija moćnih zemalja nad ovom organizacijom navelo je zemlje članice da ju koriste kao oruđe za promociju svojih nacionalnih ciljeva i interesa. Dominacija Saudijske Arabije u OIC-u je jedan takav slučaj, posebice u administrativnim organima organizacije. Naime, sjedište OIC-a je u saudijskom gradu Džedi, a ovaj se susret pomno planirao par mjeseci prije održavanja u tom gradu i to bez Irana. Zbog prekida diplomatskih odnosa, iranski dužnosnici nisu dobili vize za Saudijsku Arabiju. Na susretu se raspravljalo o konačnim izjavama susreta, a među njima su bila i tri paragrafa protiv Irana i jedan protiv Hezbolaha. Međutim, određene zemlje su odbile takav konačni komunike, a Iran je također uložio određen pritisak da se barem ublaži retorika.
Dužnosnici Saudijske Arabije i Bahreina su posebno iskoristili susret u Istanbulu kako bi pojačali iranofobičnu atmosferu, te nastoje posve izolirati Iran iz regionalne diplomacije. Cilj je tih vlada da iskoriste dobar manevarski prostor ovakvih organizacija, posebice nakon što je postignut sveobuhvatni nuklearni sporazum s Iranom. Time se na prvo mjesto stavljaju emotivne politike s destruktivnim mjerama, reagira se na skidanje blokade Irana, te se nastoji ne samo zaustaviti već povećati napetosti na regionalnim i globalnim razinama.
Unutar dogovora sa svjetskim silama, Iranu je omogućena veća sposobnost igranja aktivne uloge u rješavanju regionalnih kriza, koje mogu tvoriti temelj novih sigurnosnih sustava u regiji. U središtu te krize je Sirija, u kojoj se sukobljuju najveći interesi u regiji. Stoga je samoisticanje Turske kao predvodnika islamskog svijeta upravo na ispitu kod Sirije. Kako će Ankara smanjiti napetosti i osigurati jedinstveno rješenje je upitno, s obzirom na turske nacionalne interese koji su dijametralno suprotni jedinstvu i suradnji islamskog svijeta.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
